StoryEditor
Film & TVCINEMARK

POSLJEDNJI CRNAC U SAN FRANCISCU Jedan od najboljih nezavisnih filmova 2019. balada je jednog grada, njegovih građana i građevina

Piše Marko Njegić
18. svibnja 2020. - 21:50

Vedute San Francisca nikad nisu bile posnimljene kao u jednom od najboljih nezavisnih filmova 2019., laureatu prošlogodišnjeg Sundancea nastalom u produkciji Brada Pitta koji je napokon stigao i pred hrvatske filmofile, u "online" videoteku "A1". Zasigurno je tome razlog što je redatelj "Posljednjeg crnca u San Franciscu", daroviti debitant Joe Talbot, odrastao i živio u gradu iz naslova njegova filma.

Talbot je sto posto "domaći", nije "stranac" poput nekih drugih filmaša koji su u San Franciscu palili kamere (npr. Hitchcock, "Vrtoglavica"). U filmu je San Francisco doživljen očima redatelja i glavnog glumca Jimmieja Failsa, njegova prijatelja iz djetinjstva čija je životna priča poslužila Talbotu kao inspiracija.

FILM: The Last Black Man In San Francisco drama; SAD, 2019. REŽIJA: Joe Talbot ULOGE: Jimmie Fails, Jonathan Majors OCJENA: **** ½

Obojica poznaju San Francusco kao vlastiti džep i ispisali su mu ljubavno pismo, prikazavši ga iz nešto drukčije perspektive. U jednoj sceni karakteristična nizbrdica San Francisca neće postati poprište akcijske potjere ("Bullitt", "48 sati", "Hrid", "Metro"). Talbot i direktor fotografije Adam Newport-Berra snimaju običnu ljetnu svakodnevicu grada i polako odmiču kameru unatrag da bi u totalu uhvatili i arhitekturu s desne i lijeve strane kadra, jer sve im je važno, svaki kutak i ono što se u njemu nalazi.

San Francisco je oslikan prilično realistično, ali i melankolično snoliko, onakav kakav jest (stvarnost) i kakav bi mogao biti ili je, preciznije, nekoć bio (snovi). Povišena stvarnost karakterizira uvodne kadrove, osobito jer koincidiraju s koronskom sadašnjosti. Tamnoputa djevojčica zagledava se u ljude u skafanderima, okupljene zbog nekakve nedefinirane kontaminacije.

"Nešto nam se događa", propovijeda lokalni propovjednik (Willie Hen). "Borite se za svoj dom, ne zaboravite svoju istinu u gradu fasada", nastavlja propovjednik kojeg slušaju protagonisti filma, skvoter Jimmie (Fails) i njegov najbolji prijatelj Montgomery (Jonathan Majors), čekajući autobus za centar grada.

"Je li ovo vježba unaprijed? Meni više djeluje da smišlja na licu mjesta", komentiraju Jimmie i Montgomery propovjednikove beside, možda i sam film, tj. Talbotovu režiju. "The Last Black Man In San Francisco" djeluje istovremeno promišljeno i spontano režiran, a sve to se savršeno stapa u uvodnoj sceni, kad je jasno da će ovo biti elegična balada o jednom gradu, njegovim građevinama i - zadnje, ne najmanje važno - njegovim (crnim) građanima.

Siti čekanja busa, Jimmie i Montgomery se penju na skejt i njime kreću do grada. To je najnadahnutije režirana scena sa skejtom uopće, možda čak i više od "Tajnog života Waltera Mittyja" (skejtanje na egzotičnijem Islandu). Dva muškarca na jednom skejtu prolaze ulicama grada u usporenom pokretu, a Talbot pritom daje savršen prikaz San Francisca, arhitekture, ljudi.

"Povedite i mene", viče im jedan prolaznik i krade riječ iz usta gledatelju koji bi se popeo s njima na skejt i provozao San Franciscom, gradom kojeg Jimmie voli i brani pod svaku cijenu unatoč svemu. "Nemate pravo mrziti San Francisco ako ga ne volite", dobaci on bjelkinji u busu (Thora Birch) kad čuje da ne može podnijeti grad.

Vizija San Francisca je zarazna u briljantnoj uvodnoj sceni koja spada među nešto najljepše viđeno u posljednje vrijeme, kao i završnica s veslanjem u barci po nemirnom moru podno Golden Gatea. Film je, općenito, jako lijep kao da ga je režirao oskarovac Barry Jenkins ("Moonlight", "Ulica Beale"), zamjetne sinkronizacije toplih boja i sjetnih tonova (prepjev himničke pjesme "San Francisco" Scotta McKenzieja od strane uličnog performera, remiks "Somebody to Love" Jefferson Airplanea).

Još jedna rečenica iz filma može se prenijeti na sam film. "Ponekad je samo lijepo gledati", kaže Jimmiejeva teta Wanda (Tichina Arnold). Doista, film je vizualno predivan, poput viktorijanske kuće na Golden Gateu koja je bila u vlasništvu Jimmiejeve obitelji i on ne može preboljeti što mu je otac (Rob Morgan) izgubio jer "nigdje nije kao doma".

Jimmie tvrdi da je kuću 1946. sagradio njegov djed, "prvi crnac u San Franciscu", što shvaća za pravo da se u nju može nanovo (ilegalno) useliti kad ostane prazna i dekorirati je na sliku i priliku prozračnog doma iz djetinjstva. Kvart gdje se nalazi kuća bio je svojedobno "Harlem San Francisca", a sad tu žive bogate bijele familije.

"Posljednji crnac u San Franciscu" je, međutim, suptilno politički i aktivistički nastrojen, za razliku od nekih agresivnije intoniranih crnačkih filmova s "porukom". Film smiruje agresiju umjesto da je potiče, npr. kad Montgomery prekine uličnu kavgu kao fol režirajući tu akcijsku scenu.

"Sjetite se Stanislavskog", poručuje on svojim ("metodskim") "glumcima". "Ti nisi redatelj", vele oni. Nije, ali pred kraj filma režirat će predstavu unutar nesuđene Jimmiejeve kuće preko koje se prelama cijeli "The Last Black Man In San Francisco". Od djeda do unuka, od prvog do posljednjeg crnca u San Franciscu.

Danny Glover u sporednoj ulozi

U sporednoj ulozi Montgomeryjeva djeda nastupa legendarni Danny Glover, daleko najpoznatije glumačko ime u ekipi.

#CINEMARK#INDIE FILMOVI

Izdvojeno

02. lipanj 2020 12:43