‘Opasne djevojke‘: Raspjevane, ali ne i posve bezopasne

Pink je nanovo “in” boja nakon “Barbie”. U kina su stigle “Opasne djevojke” (“Mean Girls”), nova verzija istoimenog tinejdžersko-komičnog hita iz 2004. godine. Originalni film preuzeo je štafetu od “Djevojaka s Beverly Hillsa” i postao ultimativna “ženska” srednjoškolska komedija dvijetisućitih.

Inspirirane knjigom “Queen Bees and Wannabes” Rosalind Wiseman iz 2002., “Opasne djevojke” imale su odlično odabrane glumice u glavnim ulogama, Lindsay Lohan, Rachel McAdams, Amandu Seyfried i Lacey Chabert, ali nisu samo one bile zalog uspjeha.

Zaslugom scenarija Tine Fey i režije Marka Watersa, film je oslikao srednju školu kao svojevrsnu džunglu s hranidbenim lancem gdje nije lako biti tinejdžer osim ako nisi tinejdžerski “alfa”, tj. mjesto s vlastitom politikom i hijerarhijom kao odrazom svijeta odraslih.

U jednu takvu američku školu stigla je dobra i naivna cura Cady Heron (Lohan) i pokušala se uklopiti, da bi se u tom procesu pridružila grupi najpopularnijih djevojaka zvanih Plastike (Seyfried, Chabert) i postala poput njih kad je detronizirala njihovu predvodnicu, kraljicu srednje Reginu George (McAdams), ali i pritom naučila važnu lekciju, vidjevši u što se pretvorila.

Aktualna verzija “Mean Girls”, također iz scenarističkog pera Fey, priča poznatu priču s istim porukama, ali za moderno doba i generaciju društvenih mreža, Instagrama i Snapchata. Krilatica filma kaže “ovo nisu ‘Opasne djevojke’ vaše majke”. Također, “Mean Girls” su i mjuzikl, kao što je to bila i kazališna verzija starog filma iz 2018. godine.

Sve to čini nove “Opasne djevojke” zanimljivijim kinoiskustvom, posebice onim gledatelji(ca)ma koji se ne kunu u original, “opravdavajući” njihovo postojanje nemjerljivo više nego da se radi o tipičnom, običnom remakeu. Jasno, izvorni “Mean Girls” je sada prilagođen politički korektnim vremenima.

To znači da nova inačica nije “meaner” ili, konkretnije, “Opasne djevojke” su mekše, manje “opasne” nego što su bile, no nisu ni posve bezopasne i toliko lišene “ugriza”, najviše zahvaljujući izvanrednoj Reneé Rapp kao novoj Regini. Dostojna McAdams, povremeno i superiornija, Rapp je utjelovila Reginu na Broadwayju i apsolutno dominira u kadru, sjajeći sjajem potencijalne buduće filmske zvijezde od njezine prve scene kad uleti u menzu kao matica srednjoškolske košnice, “najzgodniji otrov”.

Ostalim glumicama nije se lako nositi s njom i najbolji dojam ostavlja odlična Auli’i Cravalho (“Moana”, “The Power”) pjevajući “I’d Rather Be Me” kao Janis, premda svojih momenata ima i Angourie Rice (“The Nice Guys”, “Every Day”; izgleda kao mala Amy Adams), utjelovljujući novu Cady, te Avantika i Bebe Wood, nasljednice Seyfried i Chabert u ulogama “plastične” Karen Shetty i Gretchen Wieners.

Pojava Rapp sugerira da bi “Mean Girls” mogle doći blizu mračnjaštva “Euforije” kao brutalne i ultimativne tinejdžerske serije ovog doba, posebice u glazbenom broju “Someone Gets Hurt”, audiovizualno pamtljivoj sceni kad vrijeme na tulumu zastane i slika se zaustavi do “freeze framea” dok ona među “zamrznutim” tulumašima zavodi bivšeg dečka Aarona (Christopher Briney), na kojeg je Cady bacila oko.

Ili kad kasnije u pjesmi “World Burn” pjeva “hoću gledati svijet kako svijet gori, imam gorivo”, podsjećajući na Jokera Heatha Ledgera. Ipak, Fey u ulozi razrednice Ms. Norbury u jednoj sceni kaže “dobna granica 13, molim” tako da ništa od toga, ali najbolje mjuzikl scene zahvaljujući režiji Samanthe Jayne i Artura Pereza Jr-a znaju načiniti raspjevane i rasplesane “Opasne djevojke” prilično dobrom nadopunom originala, kao i vizualni i ini pristup novoj generaciji, povremeno satiričan na njihov račun.

Likovi u “Mean Girls” razbijaju tzv. “četvrti zid”, odnosno pogledavaju i namiguju u kameru koja je u vječitom pokretu, slika nerijetko poprima izgled ekrana mobitela s filterima, lajkovima, reakcijama itd., a “glupasta” Karen, izvodeći pjesmu “Sexy”, pametno opisuje “Halloween kao internet, samo uživo i sa slatkišima” s obzirom na pretvaranje da si netko drugi. Kao takve, “Opasne djevojke” mogle bi zaživjeti među novom generacijom ako ih već obožavatelji(ce) originala neće priznati kao “svoje”.