Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Film & TVUtorkom na HRT3

Michael Haneke, redatelj koji nas vraća zaboravljenim pitanjima

Piše Jakov Kosanović
24. ožujka 2020. - 13:25
‘Bijela vrpca’ studija je miljea rigidne društvene hijerarhije sela, ispod kojeg izbijaju naznake tjelesnog i seksualnog zlostavljanja, kao i pasivne agresije

Haneke u vrijeme korone stvarno nije najgore što vas može zadesiti u sužanjskim danima izolacije. Zamislite da se programiraju samo formati tipa “Tvoje lice zvuči poznato“ ili “Ljubav je na selu“. Korona bi glatko dovršila svoj ciklus.

Ciklus filmova Michaela Hanekea, pak, već se neko vrijeme programira u kasnovečernjem terminu Trećeg programa HRT-a u 22.50. Samo s tih nekoliko tjedana Hanekeovih filmova iz 90-ih, kao i s ovih nekoliko dana “Škole za život“, koja klincima nadoknađuje školski program - HRT je opravdao pretplatu za ovu godinu.

A čeka nas još nekoliko tjedana Hanekea, deliciozne kinematografije s njegovim potpisom od dvijetisućitih naovamo, ovim redom prikazivanja: 24. ožujka - Vrijeme vuka (Le temps du loup, 2003.), 31. ožujka - Bijela vrpca (Weiße Band, Das, 2009.), 7. travnja - Funny Games U.S., 2007., 14. travnja - Šifra nepoznata (Code inconnu: Recit incomplet de divers voyages, 2000.), i 21. travnja - Pijanistica (Pianiste, La, 2001.).

Oni koje ovaj uvod ne vrijeđa moguće i znaju da je Haneke već dugo vremena jedno od najzvučnijih imena europske kinematografije. Nakon dvadeset i više godina režije, on obitava u panteonu najhvaljenijih filmskih autora. Njegov film “Bennyjev video” (1992.) šokirao je publiku portretom depasioniranog tinejdžera koji ubija adolescenticu namah i bez osobitog razloga, možda samo kako bi taj događaj snimio kamerom.

“Funny Games” (1997.) je podigao ljestvicu u propitivanju bešćutnosti zapadnog društva, a i njegovi noviji naslovi povukli su za sobom pregršt pohvala i priznanja: “Caché” (Skriveno, 2005.) osvojio je Zlatnu palmu, a “Das weiße Band” (Bijela vrpca, 2009.) i Palmu i nominacije Američke filmske akademije za kameru i najbolji film s neengleskog govornog područja.

Pisati o Hanekeu izazovno je zato što unatoč različitim temama i tematski sličnom podtekstu njegovih filmova uvijek je u sredini obiteljska zajednica, a i redatelj rado stavlja na kušnju percepciju drugih o sebi.

Tako netom je bio “uokviren” kao domaći autor austrijske televizije (jer prvih sedam naslova od 1974. do 1986., uključujući i jednu seriju, radio je isključivo za austrijsku televiziju), preselio se u Pariz i počeo raditi frankofone umjetničke filmove sa zvjezdanim imenima i dobrano budžetirane međunarodnim fondovima.

Isto tako, Haneke je godinama pisao dijatribe protiv manipulativnosti hollywoodskog filma, da bi u konačnici i sam snimio film hollywodskim novcem. Konačno, Haneke je bio nešto poput tribuna klasične filmske vrpce, koji je svoje najnovije filmove ipak snimio isključivo digitalnom tehnologijom i koji zahtijevaju isključivo digitalne projektore.

Uokviriti Hanekea nije moguće, a vjerojatno nije ni potrebno. Jer, svaki put kad nas uspije iznenaditi, to u osnovi nikad nije neugodno. Barem ne ljudima s mrvu filmskog ukusa.

Nemogućnost komunikacije

Pokušajmo, dakle, reći nekoliko riječi o filmovima koji su pred nama. Hanekeove priče trasiraju emotivno ravnodušje svojih protagonista, kao i krah društvenih struktura pod teretom složenih koliko i proizvoljnih prilika, natuknuli smo, uglavnom unutar obiteljske zajednice.

Motivacija likova često je nerazjašnjena, a ciljevi nejasni, i pokreću naraciju koja je epizodična i eliptična, a spremljena u duge i statične kadrove, s minimalnim montažnim intervencijama. Ukratko, nema u njega jasnih i samorazumljivih narativnih ishoda i onaj tko ih očekuje ostat će frustriran. Vjerojatno neće ni voljeti ono što gleda.

Ali oni koji su nekad voljeli kinematografiju Roberta Bressona, prepoznatljiv koliko i deklariran utjecaj u Hanekeovim filmovima, ti će danas rijetko naći nešto bolje za sebe.
“Vrijeme vuka”, film koji ćemo gledati u utorak, debitirao je na Cannesu 2003., u vrijeme kad je već svima bilo jasno da je Austrijanac igrač za biranu, ali i veliku publiku. Film je smješten u neku vrstu postapokaliptičnog trenutka, definitivno prorijeđene populacije koja tumara i nastanjuje rijetke stambene prostore u širokom krajobraznom planu.

Kao i u drugim filmovima i romanima katastrofe u godinama oko prijelaza milenija i nakon napada na WTC, tipa “Poštar“ (1997.), “Dan poslije sutra“ (2004.) i “Cesta“ (2011.), i ovdje su se civilizacijski atributi već izgubili do trenutka u kojemu upoznajemo likove, samo što ovdje, za razliku od američkih filmova, priroda ostaje u svom netaknutom totalu, možda i dominirajućem u odnosu na protagoniste.

“Bijela vrpca” nešto je drukčija šalica čaja. Prvo, to je film epohe, ambijentiran u predsoblje Prvoga svjetskog rata. A onda, ovo je studija miljea rigidne društvene hijerarhije protestantskog sela, ispod kojeg izbijaju naznake tjelesnog i seksualnog zlostavljanja, kao i pasivne agresije.

Nije pofalilo tumačenja po kojima je ovo film o generaciji koja će postati, ako ne tvorci, onda izvršitelji nacizma. Povjesničari među tumačima preciziraju kako djeca u dobi kao iz “Bijele vrpce” nisu mogla sudjelovati u Velikom ratu, ali su stasala sasvim na vrijeme za marš rutu nacionalsocijalizma.

“Funny Games U.S.” je anglofona verzija njegova austrijskog filma iz 1997., po stilu vrlo bliska izvorniku, a neki prizori su faksimil-kopije izvornika. Najveća razlika je u jeziku i glumačkoj podjeli, pa se Haneke našao u prilici odgovoriti zašto je uopće radio hollywoodski remake? Odgovorio je da je “Funny Games” eksperiment o Americi te da je anglofona verzija sigurno bolje doprijela do ciljane publike. Možda do publike i jest, ali do kritike i ne baš, barem ne koliko i izvorna inačica.

Dekomodirano iskustvo

U filmu “Šifra nepoznato“ Haneke se usredotočuje na danas svakodnevne, ali ne zbog toga manje opterećujuće probleme, kako po pitanju europskih imigracijskih valova, tako i po pitanju (ne)mogućnosti uzajamne komunikacije (bilo između kultura ili partnera u vezi). Kao filmsko iskustvo, “Code Inconnu“ nešto je drukčiji od prijašnjih Hanekeovih naslova.

U svojim dotadašnjim filmovima imao je glumce koje su njemački filmofili poznavali, kao što su Angela Winkler i Ulrich Mühe, a ovdje mu je u glavnoj ulozi neprijeporna međunarodna zvijezda Juliette Binoche.

A onda, uobičajena Hanekeova tema o poteškoćama uzajamnog komuniciranja – različiti narativni rukavci filma problematiziraju ksenofobiju - ovdje je pojačana mješavinom jezika, u kojoj se pored prevladavajućeg francuskog barem trećinu filma govori na rumunjskom i afričkom dijalektu s Malija. Statična kamera i dugi kadrovi i ovdje su prisutni elementi formalnog Hanekeova jezika koji propituje mogućnost filmskog reproduciranja zbilje kao istinite i vjerodostojne.

Tu mogućnost propituje i posljednji Hanekeov fim s HRT-ova repertoara, “Pijanistica”, ovoga puta s drugom frankofonom zvijezdom međunarodne kinematografije – Isabelle Huppert.

U ekranizaciji istoimenoga romana austrijske nobelovke Elfriede Jelinek, Huppert tumači učiteljicu glasovira komplicirane seksualnosti, koju opsjeda njezin učenik. U podtekstu je na pladnju koktel tema kao što su potisnuti društveni totalitarizam, umiveni građanski sloj s puno dvoličja i popratnih socijalnih patologija.

Haneke, shvatili su i oni koji nikad nisu pogledali neki njegov film, nije lako filmsko iskustvo. Zašto je onda toliko interesantan? Možda zato što poput najboljih primjera autorske kinematografije Europe film vraća u domenu debate, zaboravljenim pitanjima tipa: Što smo upravo gledali? O čemu se radi u ovom filmu?

Haneke dekomodira gledateljsko iskustvo, lako proizvodi neshvaćanje, stoga nije čudno da je nerijetko i sam prozivan za elitizam, ksenofobiju, cinizam i blaziranost, društvene etikete i boljetice koje je u svojoj filmografiji imao prilike izložiti u varijetetu tema. Drugom dijelu publike on je jednostavno izvrstan.•

#MICHAEL HANEKE

Izdvojeno