Frankeinsteinovske priče su u punoj snazi. Nakon "Ubogih stvorenja" evo nam i "Lise Frankenstein", redateljskog prvijenca Zelde Williams, kćerke neprežaljenog glumca i komičara Robina, nastalog iz pera oskarovke Diablo Cody ("Juno", "Tijelo lijepe Jennifer", "Young Adult").
Ovo je drugi uzastopni film inspiriran viktorijanskim hororskim klasikom Mary Shelley. Kao i u slučaju "Poor Things", posrijedi nije direktna ekranizacija, već slobodna adaptacija ili, bolje reći, reinvencija mita o Frankensteinu. Službeni sinopsis je znakovit i poigrava se terminom "coming of age story" (priča o odrastanju). Pritom je dodan prefiks "love" (ljubavna) ispred "priča", a "age" se zgodno zamjenjuje s "rage" (bijes).
Konačno, u produžetku se ističe da film govori o tinejdžerici i njezinoj muškoj simpatiji, ali on je igrom slučaja leš, a nakon što ga niz užasnih okolnosti vrati u život, njih dvoje kreću na putovanje pronaći ljubav, sreću i – nekoliko nestalih dijelova tijela.
Pridoda li se podatak da je "Lisa Frankenstein" ambijentirana u 1989., puno toga biva jasnije o kakvom je filmu riječ. Dakle, Zeldin prvijenac nije samo priča o (Lisinu) odrastanju, nego i romansa s tračkom mladenačkog bijesa. To je i frankensteinovski horor o oživjelom lešu, kao i srednjoškolski, tinejdžerski film kakvih je u osamdesetima bilo mnoštvo.
Ovakav romantično-komično-tinejdžerski-hororski hibrid, ogledni primjer frankeinsteinovskog filma sastavljenog od raznih dijelova žanrovskih tijela, mogao je i nastati u osamdesetima (pravo je čudo da nije), stoga je logično da se radnja odvija 1989., baš u vrijeme izlaska "Heathersa", odnosno godinu dana poslije premijere "Bubimira"/prije "Edwarda Škarorukog".
"Heathers" i gotičke fantazije Tima Burtona jednak su, ako ne i veći uzor za Zeldu i Cody od samoga "Frankensteina". Cody je već imala iskustva s hibridnim pričama, tj. kombinacijama horora i "teen" komedije ("Jennifer‘s Body"), a Zelda je, kao netko rođen 1989., provela formativne devedesete gledajući transžanrovske (tinejdžerske) filmove osamdesetih.
Ljubav Zelde i Cody prema takvim filmovima kakve su poželjele vratiti iz mrtvih vidljiva je u "Lisi Frankenstein" koja ima fantastičnu premisu, ali nažalost u konačnici ne dobacuje do uzora ili zombijevskog rom-coma "Topla tijela", premda nije ni blizu tako loša kao što se može naslutiti gledajući na konto slabe prođe na američkom box-officeu i mogla bi biti najviše zanimljiva ljubitelji(ca)ma Burtonovih ostvarenja i serije "Wednesday".
Naime, "Lisa Frankenstein" je bolja u pojedinačnim segmentima priče nego kao ekscentrična frankensteinovska cjelina s obzirom na neujednačeno pomirivanje žanrova romanse, komedije, zombijevskog i "body" horora te filma o odrastanju. Puno toga je natrpano i samo je nedostajalo da se u megamiks pridoda još slasherski horor i SF o putovanju kroz vrijeme a la "Totally Killer".
Za to je postojala opcija s obzirom na priču o maskiranom serijskom ubojici sa sjekirom koji je ubio majku titularne protagonistice, sramežljive, autsajderske "goth" tinejdžerice Lise Swallows (Kathryn Newton). Ipak, to se ne događa, ali Lisa je obilježena gubitkom i često je izvan kuće koju dijeli s maćehom (Carla Gugino) i polusestrom (Liza Soberano).
Ona provodi dosta vremena na groblju, gdje se često zagledava u bistu mladog muškarca iz viktorijanskog doba (Dylan Sprouse), koji će spletom munjevitih okolnosti zombijevski ustati iz groba i pomoći joj da vrati sampouzdanje, a ona njemu da sagradi novo tijelo i postane dečko iz njezinih snova.
Zanimljivo je da se ustanak iz groba odvija u trenutku kad Lisa gleda zombijevski "Dan živih mrtvaca" i zombificirani tip joj ulijeće u kuću. "Lisa Frankenstein" ima tako dobrih trenutaka, uključujući i sjajni animirani crno-bijelo u boji prolog i jedan nadahnuti c/b zamišljaj, povremeno briljantno napisane opaske ("Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali vrijeme je rana"), neonsku stilizaciju osamdesetih i pogođen soundtrack (Echo & The Bunnymen, no začudo ne i u filmu citirani The Cure).
Upravo zato ostaje žal da žanrovi nisu umješnije pomireni, što se osjeti i u glumi talentirane Newtonice koja je uspjelije vagala horor i komediju u hitiću "Freaky", kao i nagloj, drastičnoj transformaciji lika Lise od povučene tinejdžerice do krvožedne ubojice, dok pomaže pronaći dijelove tijela za kreaturu ustalu iz groba.
Film je mogao biti instant-kultni zombijevski odgovor na "Edwarda Škarorukog" i Sprouse vrlo solidno kanalizira Johnnyja Deppa, ugledajući se u njega više nego u Borisa Karloffa. Ako to nije postao, ne znači da jednog dana neće postati barem jedan od nezaobilaznih naslova za "pidžama večer" nekih novih klinaca.