‘Istjerivači duhova‘: Duhovita nostalgija

Hvatali su duh osamdesetih mnogi filmovi, ali gotovo nijedan ga nije uhvatio kao “Istjerivači duhova” (“Ghostbusters”, 1984.). Cijela kinematografija i popkultura jedne dekade reflektira se u megahitu Ivana Reitmana. Svaki žanr koji je procvao u osamdesetima opstoji u “Istjerivačima duhovima”.

Reitman je poprilično kreativno pomiješao komediju, znanstvenu fantastiku, akciju, obiteljski film, blockbuster sa specijalnim efektima i nadnaravni horor. Možda je samo “Velika gužva u Kineskoj četvrti” iz 1986. bila približno postmoderno transžanrovska u razmjerno sličnom megamiksu.

U paketu s “Ghostbustersima” stigla je i istoimena tematska pjesma Raya Parkera Jr-a, taman da se njezin videospot zavrti na sve popularnijem MTV-ju sa scenama iz filma i gostujućim ulogama poznatih faca epohe poput Chevyja Chasea, Irene Cara, Johna Candyja, Dannyja DeVita, Carly Simon, Petera Falka i Teri Garr. “No ghost” logo “Istjerivača duhova” postao je naveliko prepoznatljiv, krilatica “Who ya gonna call? Ghostbusters!” opće popkulturno mjesto osamdesetih nakon što su film i videospot osvojili vrhove top-lista, a zarazna pjesma bila nominirana za Oscara, kao i vizualni efekti.

“Istjerivači duhova” nadmašili su u američkim kinima ne samo konkurentske “Gremline”, s kojima su oblikovali i popularizirali žanr SF horor komedije (npr. “Bubimir”), nego i “Indianu Jonesa II”, “Karate Kida”, “Footloose”, “Lov na zeleni dijamant”, “Morsku sirenu u New Yorku”...

Jedini film iz 1984. koji je zaradio (pet milijuna dolara) više od “Ghostbustersa” jest “Beverly Hills Cop” s Eddiejem Murphyjem; njemu je, zanimljivo, bila ponuđena uloga četvrtog člana Istjerivača duhova Winstona Zeddemorea (odglumio ga je Ernie Hudson).

Golemi uspjeh inicirao je stvaranje još uvijek izdržljive franšize od nekoliko nastavaka, uključujući nostalgično “Nasljeđe” i “Ledenu prijetnju”, puštenu u kina par mjeseci prije 40. godišnjice “Ghostbustersa”, u kojima su se originalni glumci udružili s mlađim generacijama, baš kao stari fanovi “Istjerivača duhova”, nekadašnja djeca osamdestih, sa svojim klincima (sinovi, kćeri, nećaci) u gledanju filmova. “Klinci nas vole”, vizionarska je rečenica iz filma.

No, iako Bill Murray kao Peter Venkman u jednoj sceni naizgled metafilmski izjavi “Sama prava na franšizu učinit će nas bogatima iznad naših najluđih snova”, “Ghostbustersi” nisu izvorno nastali s franšiznim namjerama, već iskreno i spontano u kreiranju dotad rijetke komedije sa specijalnim efektima, zato im je publika bila “spremna povjerovati”.

Iskrenost i spontanost u pristupu ključ je uspjeha filma koji je duhovite, improvizaciji sklone “Saturday Night Live” komičare poput Murrayja, Dana Aykroyda, Harolda Ramisa i Ricka Moranisa ubacio u efektima krcat blockbuster s elementima SF horora (nije slučajan angažman zvijezde “Aliena” Sigourney Weaver u erotičnoj ulozi Dane Barrett, prve mušterije Istjerivača duhova).

S nekim drugim iza kamere, efekti bi možda preuzeli primat, ali Reitman je potekao iz komedije (“Meatballs” i “Stripes”, obje s Murrayjem) i humor prednjači u odnosu na posebne učinke i horor, sparene u ponekim strašnim scenama od kojih se moglo malo problijediti i preispitati stihove pjesme “Ne bojim se duhova” kad se starica u javnoj knjižnici pretvori u prikazu, Danu ščepa monstrum izranjajući iz fotelje i opsjedne je zloduh jeziva glasa Zuul u stilu “Istjerivača đavola” (“Nema Dane. Samo Zuul!”).

Reitman u finalu ubacuje parodiju na rušilačke filmove o čudovištima poput Godzille i King Konga, a humor je nerijetko improvizacijski, ili barem kad je Murray u kadru, bila komedija verbalna ili tjelesna. Budući da su Ray Stantz i Egon Spengler (Aykroyd, Ramis) ekscentrični znanstvenici-akademici kao i Venkman, humor je inteligentan.

Njihovo dodavanje prilikom bliskih susreta s duhovima prepuno je pametnih i sarkastičnih opaski (“Došli smo, vidjeli, isprašili tur!”, “Osjećam se kao pod taksija...”) te citatnih “one-linera” (“Uljigavio me je!”, “OK, dakle ona je pas”). Pa opet, unatoč zvanju doktora, Venkman, Stantz i Spengler su bliži “plavim ovratnicima” i otvaraju paranormalni ured u napuštenom vatrogasnom domu.

Zbog toga ih je narod masovno i zavolio s obje strane ekrana, kao i sam film koji govori o Americi i Amerikancima ili barem New Yorku i New Yorčanima (“Kako je Elvis i jeste ga vidjeli u zadnje vrijeme?”), a satirizira privilegiranu klasu u sceni kad demonski sumerski pas napada Moranisova lika, Danina susjeda Louisa Tullyja, ispred “fancy” restorana i nitko od gostiju ne priskače nesretniku u pomoć, već nastavljaju objedovati kao da se ništa nije dogodilo.

Dana kaže Peteru da “ne izgleda kao znanstvenik” pa kad Ghostbustersi odjenu kostime i takvi dođu u luksuzni hotel istjerati duha, jedan gost ih pita jesu li “kozmonauti”, na što cinični Venkman veli da su “stručnjaci za uništavanje štetočina”. Na Stantzov prijedlog da se “razdvoje”, Venkman doda “tako možemo napraviti više štete” (parafrazirano u akcijskom filmu “Tango&Cash”) i s guštom će naplatiti 5000 dolara za njihove usluge od hotelskog menadžera koji ih je zvao, unatoč uništenom inventaru hotela. Who ya gonna call? Ghostbusters!