Vraćanje izvornog filma na kinorepertoar ususret dolasku njegova nastavka u stranim kinima je normalna stvar, neovisno o tome koliko je ovaj star. U hrvatskim kinima je to prava rijetkost. Primjerice, “Mjesto tišine” trebalo se početkom ožujka 2020. vratiti na repertoar za maraton s pretpremijerom nastavka “A Quiet Place II”, ali dogodila se korona i pokvarila planove. Nakon toga, uz “Vlak za Busan 2” uspio je zaigrati i njegov prethodnik. No, to su rijetki primjeri.
Stoga, treba pozdraviti povratak prve “Dine” (“Dune”, 2021.) i u hrvatska kina uoči premijere nestrpljivo očekivanog drugog dijela uz nadu da će nešto ovako postati praksa. “Dina” je dostupna i na HBO-u, ali kino je njezino prirodno stanište i film zaslužuje da ga se (ponovno) vidi i čuje na najvećem mogućem ekranu zahvaljujući vizualno raskošnoj režiji Denisa Villeneuvea/fotografiji Greiga Frasera i glazbi Hansa Zimmera.
Villeneuve je režirao “Dune” kao veliki, grandiozni SF na masivnoj skali, veći od života, a tako ga je Williams i uglazbio.
Svaki geometrijski kadar još uvijek je epski, pravo malo umjetničko djelo, opravdavajući visoki budžet od 165 milijuna dolara koji je omogućio i angažman zvjezdane glumačke ekipe (Timothée Chalamet, Rebecca Ferguson, Oscar Isaac, Zendaya, Jason Momoa, Dave Bautista, Javier Bardem, Josh Brolin, Stellan Skarsgård, Charlotte Rampling...).
Štoviše, “Dina” izgleda puno bolje od prosječnog (Marvelova) blockbustera snimljenog od 2021. naovamo i takoreći se samo “Avatar 2” i “Top Gun 2” mogu mjeriti s njezinom produkcijskoj raskoši i čistinom kadrova, lišenim hiperaktivne kamere i računalne animacije.
To je zasluga Villeneuveove odluke da efekti budu većim dijelom praktični, a ne isključivo računalni, kao i da film snimi i na pravim (pustinjskim) lokacijama umjesto ispred umjetnog zelenog ekrana kako se mnogi blockbusteri danas snimaju. S opipljivim setovima i svemirskim brodovima “Dune” izgleda kao da je nastao na zlatnoj sredini Kubrickove “Odiseje u svemiru” i (modernih) “Ratova zvijezda”, recimo “Rogue One” s kojim dijeli direktora fotografije Frasera.
Svemirskoj operi Villeneuve daje novi operni zamah, što najviše impresionira prilikom baletski usporenog izlaska letjelica iz matičnog broda i njihova kretanja prema pješčanom planetu Arrakis (scena dostojna Kubricka). Osjećaj za znanstvenu fantastiku i oko za SF detalje Villeneuve je pokazao režijom “Dolaska” i “Blade Runnera 2049”, ali svejedno je postojala bojazan kako će se snaći na ekranizaciji “Dine” Franka Herberta na kojoj je 1984. posrnuo i jedan David Lynch.
Lako je moguće da se Villeneuve prije početka snimanja poistovjetio s izjavom kneza Leta Atreidesa (Isaac) “Osudili su me na neuspjeh”. Leto je izgovorio te riječi kad je stigao na Arrakis i uvidio da mu neće biti lako na planetu bogatom mističnim pješčanolikim “začinom”, najvrjednijom stvari u svemiru, kojim je prethodno vladao baron Harkonnen (Skarsgård), iscrpio njegove resurse i zaratio s domorocima Fremenima, predvođenim Stilgarom (Bardem).
Nažalost, Leto nije preživio posjet pješčanom planetu, ali Villeneuve jest i protiv svih izgleda (hejteri, korona) uspio iznjedriti kvalitetan blockbuster koji je zaradio više od 400 milijuna dolara u svjetskim kinima unatoč paralelnoj kino i streaming distribuciji.
Na prvo gledanje imerzivni audiovizualni spektakl je bio dominantna stavka, ali na drugo do izražaja dolazi i realistična “ljudska” drama, neovisno o tome što “Dune” u tom smislu i dalje djeluje hladnije u odnosu na “Arrival” i “Blade Runner 2049”. Svaki prijašnji Villeneuveov film bio je dramski snažno intoniran (“Naša majka”, “Neprijatelj”, “Zatočene”, “Sicario”), tako da ne čudi da je i “Dina” takva.
Mora se, na novo gledanje, priznati da je Villeneuve snimio veoma upečatljive pa i proganjajuće scene smrti nekih od ključnih likova, poput Letove. Moguće da je drama izražena i zato što Paul Atreides (Chalamet), sin Leta i “čudovateljice” lady Jessice (Ferguson), ovdje još nije postao mesijanski “the one” heroj kao Neo u “Matrixu” i nalazi se na putovanju poput Froda u prvom “Gospodaru prstenova”.
Mladi Chalamet, tako fenomenalan u “Skrivenoj ljubavi”, jednostavno nije nosač filma na ovakvoj razini, ali “Dune” (iz)nose drugi glumci i Villeneuve im poklanja više nego dovoljno pažnje za pojmove modernog blockbustera. Kamera je često fascinirana plavim očima Chani (Zendaye) i ostalih Fremena u kojima Villeneuve traži Lawrencea od Arabije, onako kao što u Harkonnenu pronalazi pukovnika Kurtza (“Apokalipsa danas”) i Jabbu The Huta (“Star Wars”).
U tim očima Villeneuve zrcali (američki) kolonijalizam i imperijalizam. Arrakis dođe kao zamjena za Bliski istok nakon 11. rujna, a Fremeni se skrivaju od okupatora u pustinjskim špiljama. Povijest stvarnog svijeta ispisana je u pijesku “Dine”.