Megalodon, divovski morski pas iz prapovijesti, pojavljivao se u nekolicini filmova, od trasherskog “Shark Attack 3” do visokobudžetnog “Mega”, podnaslovljenog “Predator iz dubina”. U očekivanju nastavka “Mega”, u kina je doplivao “Crni demon” (“The Black Demon”), novi film o megalodonu, ali s nevjerojatnim nadnaravnim obratom, sukladno informaciji da je priča “inspirirana meksičkom legendom”.
Naime, megalodon u “Crnom demonu” nije “obični” megalodon koji je nekako premostio tisućljeća i izronio iz prahistorije na površinu sadašnjeg vremena. Ne, megalodon je natprirodno biće “božjih proporcija”, nekakav osvetnički aztečki bog. Gigantski morski pas “dolazi samo kad ga se pozove”, a pozvati ga može zagađenje mora od američke naftne platforme.
To nije sve, jer ovaj je ekološki s(a)vjesni magolodon kadar usaditi ljudima raznorazne vizije i dovesti ih do ludila, tipa da vide stvari koje ne postoje kao da nije dovoljno što ih može napasti i sažvakati.
Priča počinje kad američki sredovječni naftni magnat Paul (Josh Lucas) dođe na odmor u mali meksički gradić s obitelji, suprugom Ines, kćerkom Audrey i sinom Tommyjem (Fernanda Urrejola, Venus Ariel, Carlos Solórzano), kako bi usput napravio inspekciju platforme.
Gradić nije isti kako ga se Paul sjeća, zapušten je kao i platforma koja pušta naftu. “Osvrni se oko sebe, ponosan na svoj rad?”, dobaci Paulu jedan neprijateljski nastrojen lokalac. Dolaskom na platformu Paul pronalazi samo dvojicu živih radnika Chata i Juniora (Julio Cesar Cedillo, Jorge A. Jimenez).
Kad se u bijegu od agresivnih lokalaca Ines i njezina djeca pridruže Paulu na platformi, oni će se naći pod opsadom megalodona kao Steven Seagal pod opsadom terorista na bojnom brodu, pri čemu, dakako, na moru nema signala, niti radi radio da bi dozvali upomoć.
Premisa je nudila priliku da “The Black Demon” postane “Duboko modro more” na nepotopljenoj (naftnoj) platformi s megalodonom umjesto tigrastim morskim psima, što je relativno svjež i potentan pristup, a za nešto tako je redatelj Adrian Grunberg (“Uhvati gringa”, “Rambo: Do zadnje kapi krvi”) načelno zanatski potkovan, iako nije kalibar Rennyja Harlina iz devedesetih.
Međutim, Grunberg nije znao što bi sa scenarijem Carlosa Cisca i Boisea Esquerre, odnosno bi li snimio “straight” akcijski horor a la “Deep Blue Sea” (i “Meg”) s hvalevrijednom ekološkom porukom o osveti majke prirode ili afirmirao trasherske elemente priče.
Kad Paul prvi put ugleda morsku psinu, on usklikne “Isuse Kriste!”, na što mu Chato kaže “Ne, Crni demon” i kasnije na njegovo zapažanje “megalodoni ne postoje” nadoda “Ne pokušavaj to shvatiti, samo prihvati da je stvaran i živ”, savjetujući isto i gledatelju u smislu suspenzije nevjerice.
Ipak, dok Paul prihvaća da je “gnjevni bog” megalodon stvaran i živ, gledatelju je to teže prihvatiti zato što “The Black Demon” ne nudi dovoljno “shark attack” akcije i strave da napravi distrakciju od blesavog mističnog koncepta, niti zaranja do kraja u blesavoću. Film je većinski mrtav ozbiljan kao da je riječ o prvim “Raljama”, “Grebenu” ili “Opasnosti iz dubine”. Isuse Kriste? Ne, “Crni demon”.