Mogao je 70-godišnji Slovak Jozef Hren, inženjer računarstva, profesor te visoki inspektor u nuklearnoj elektrani National Atomic Energy u Bratislavi u Slovačkoj, nakon završenog radnog vijeka i ulaska u mirovinu komotno i lijepo živjeti u svojoj Bratislavi.
Materijalno situiran, s primjerenim nekretninama i sređenom obitelji, ušao je u treću životnu dob.
Zapravo, kada dođete u izazovne godine poput njegovih, blizina doma, blizina rodbine i prijatelja, rodnoga grada, konačno i države koju u dušu poznajete, daju vam punu kako onu materijalnu, tako i onu nutarnju duševnu sigurnost.
No, Jozef Hren nije tako mislio. Njemu je bio dovoljan samo jedan jedini pogled na dio hrvatskog Jadrana, rukovanje s nekolicinom hrvatskih ljudi, jedan jedini ručak na čijem je meniju bila riba i boca bijeloga vina da promijeni sve svoje planove, ostavi Bratislavu i Slovačku i u poznim se godinama sam samcat preseli u drugu državu, drugo mjesto, među druge i nepoznate ljude, i odluči tu dočekati svoj kraj.
Pa pođimo redom. Pred sam kraj svoje posljednje radne etape u slovačkoj nuklearnoj elektrani u Bratislavi, Jozef, koji je većinu svojih godišnjih odmora provodio na jadranskoj obali u Hrvatskoj, odlučio je kupiti neku nekretninu na našoj obali kako bi ljeti mogao provesti svoj odmor.
Ma što da vam mi pričamo o tome. Neka nam ovu lijepu priču ispriča sam Jozef, kojega smo zatekli na terasi njegove prostrane kuće u pitoresknom Trpnju na poluotoku Pelješcu. Na podosta razumljivom hrvatskom jeziku započeo je svoju ispovijest.
– Ja gledao u Slovačka nekretnine u Hrvatska po internet, jer sam htio biti blizu mora, ribe i vina. Gledam na Brač, pa Korčula. I onda krenuo iz Bratislava u Hrvatska i došao u Korčula, gledao neke lijepe kuće i tako došao i do Pelješac u Trpanj. I tu ručao i gledao. Vidio jednu kuću, vidio Trpanj, jeo ribu, pio bijelo vino. Ljudi s kojima sam tada pričao i pitao ih za tu kuću bili toliko ljubazni. U pet minuta u meni reklo: To je to, Jozef! Tu tvoj novi dom, tu tvoja mirovina i ti tu ostati. Ne malo, već do kraja života – veli Jozef.
I dok nam simpatični Slovak priča svoju priču na terasi njegove vile, pogled mu je stalno uprt na vizure Trpnja i Neretvanski kanal. Malo priča s nama, malo s poznatim Trpanjcem Mladenom Rosom, poznatim glazbenikom i utemeljiteljem rock grupe Gruji, koji nam je uz Ivicu Jurića Mikija, legendarnog Trpanjca, i dojavio o njihovu novom sugrađaninu i prijatelju.
– Pitajte šjor Jozefa kako smo ga primili, kako se snašao ovdje u Trpnju, što mu je sada glavna preokupacija. Neka čovjek sam kaže – navodi ga Mladen, pokazujući pritom na pravi mali glazbeni studio u posebnoj Jozefovoj sobi gdje su pojačala i nekoliko električnih gitara.
– Kupio nam je Jozef za naš sastav i pojačalo, naučili smo ga svirati gitaru, brzo napreduje – kaže nam Mladen Roso.
– Bavite se glazbom? – pitamo Jozefa.
– Da, i to otkako sam došao u Trpanj. Htio bi prije kazati kako sam kupio kuću. Tako ja hodam Trpnjom i vidim lijepu kuću, odem tamo i pitam. Vlasnici bili neki Irci. Prodavali je i kada sam došao na terasa i vidio Trpanj i more kao da su tu do mene, ja rekao: Ovo kupujem! I kupio sam i nisam se prevario. Odmah sam zvao Irce, zatim smo ubrzo avionom ja i sin za Dubrovnik i našli se u Trpanj kako bi kupili tu kuću. A ove gitare? Jednu večer na terasi slušam glazbu, lijepa ljetna noć, lijepa glazba dolazi preko puta moja kuća. Pitam sutra tko to svira i onda mi kažu da sviraju Gruji. A što su Gruji, pitam.
A oni kažu: Gruji su ti Mladen i ostali. Gruji kažu ime ribe ugor, a ja volim ugora. I zato i volim Gruji! I tako sam upoznao Mladena. S njim upoznao i Ivicu Mikija, koji mi je veliki prijatelj. On me naučio čistiti ribu. A ja ribu volim najviše na svijetu i bijelo vino s Pelješca. Vino nije slatko, a ja to volim. Zato su slatki ovdje ljudi. I tako kada sam to kupio i odlučio ostati u Trpnju. Moja dva sina, jedan je developer, razvojni inženjer na računalima, ali i vlasnik velikih građevinskih firmi u Bratislavi, a drugi je u Novom Zelandu, inače jedan od glavnih ljudi na Tokijska burza, zavoljeli Trpanj. Znači, Jozef se nije prevario – priča nam simpatični Slovak.
Jozef Hren sada je sam, supruga mu je umrla, no toliko je svojom ljubavlju za Trpnjem opčinio cijelu svoju obitelj, svoju sestru i njezinu obitelj, sinove, da su i oni nezaobilazno u Trpnju i nekoliko puta godišnje.
– Odem ja u Bratislava, u Slovačka, imam gore i prijatelje, ali to je nekoliko dana i opet natrag. Jozef sve prodao i više nema povratka u Slovačku. Ovdje ostajem živjet i ovdje umrijet. Kada je ljeto, ja se kupam tu odmah iza crkve, uživam u ribi, stalno bi je jeo jer je volim, uživam u vinu i ono najvažnije – u miru i ljudima u Trpnju. Svi su prijazni, imam takav osjećaj da smo svi jedna velika obitelj. Moja nova i velika obitelj – iskren je Jozef.
Jozefov sin iz Novoga Zelanda ili pak iz Tokija dođe u Europu: sjedne u privatni avion i onda se spusti na Hvar i učas je u Trpnju. Njegova sestra dođe s obitelji i u prostranoj Jozefovoj kući ostanu tijekom cijele zime.
A kada je Jozef sam, druži se s Trpanjcima, svira gitaru s Mladenom, šeta Trpnjem, dočekuje i ispraća trajekte. Pravi Trpanjac. Ako treba skoknuti u Bratislavu, sjedne u svoj Porsche i u Dubrovnik na avion.
Ali stalna baza se zna.
Trpanj i samo Trpanj.