'Moja priča s pentranjem po brdima počinje negdje u srednjoškolskim danima', otvorio je dušu Orsat Žitković, Dubrovčanin koji je strastveni planinar, i to po stazama koje nisu niti označene niti utabane.
- Službeno, 'planinarska karijera' počela mi je 1999. godine. Sjećam se da smo to proljeće išli na Sniježnicu. Kad smo došli u Kunu Konavosku, zaustavila nas je specijalna policija koja je tada bila stacionirana u školi u selu jer je u jeku bila NATO operacija nad susjednom Crnom Gorom. Studirao sam tada u Rijeci i u jesen te godine upisao planinarsku školu. Ljubav se dogodila na prvu i traje do danas – kaže Orsat.
Hard core
- Nekoliko mjeseci kasnije upisao sam alpinistički tečaj u Riječkom alpinističkom klubu. Kad god sam mogao, vrijeme sam provodio na stijeni, a vikendima smo išli po okolnim planinama, od Gorskog Kotara, preko Velebita, ali i u Sloveniju u Julijske, Kamniške i Karavanske Alpe. U te prve dvije-tri godine bavljenja planinarenjem prošao sam većinu onoga što danas predstavlja Hrvatsku planinarsku obilaznicu.
- Nakon faksa i povratka u južne krajeve polako sam ušao i u speleologiju. Sjećam se da smo danima znali tražiti lokacije špilja koje su danas dobro poznate, poput Gromačke, Močiljske i Vilinske šplje. Tada nije bilo mobitela s GPS-ovima, niti si imao koga pitati – kazuje Orsat.
- Tražeći špilje, nalazili smo jame. Moj ulazak u svijet jamarenja odmah je bio 'hard core'. Spustio sam se u jamu u kojoj nikad prije nije bio niti jedan čovjek. Dočekala me neeksplodirana ručna bomba iz Drugog svjetskog rata, a dalje u dnu posmrtni ostaci… Sve je tada prijavljeno MUP-u.
- Bosanske i crnogorske planine bile su logičan izbor zbog blizine, tako da smo ih počeli obilaziti i ljeti i zimi. Utrpali bismo u auto šatore i vreće za spavanje i pravac u planine. Spavali smo gdje nam padne na pamet, po pustopoljinama, šumama, ali svakako pod zvijezdama – govori. - Kad letim avionom prema Zagrebu, raspoznajem planine u kojima sam spavao, najčešće pod vedrim nebom, od Veleža, Prenja, Čabulje, Čvrsnice, Vrana, Kamešnice, Dinare, Cincara...
Zapisano u genetskom kodu
Da dođe smak svijeta i zatreba mi preživljavanje u prirodi, tko bi bio idealniji vodič od Orsata?, pomislih. A što njega toliko vuče u brda i planine, u uvjete koji su savladivi samo nekome dobro spremnome, što je to što ga 'nosi' i tjera da se nađe na mjestima na koja nikad nije kročila ljudska noga?
- Sjećam se jednog događaja otprije nekoliko godina, jedne zime kad smo bili negdje na planini Prenj u Bosni i Hercegovini. Bio je debeli minus, a nekoliko stotina metara od nas krenula je simfonija vučjeg zavijanja. E, to je iskonski doživljaj i to nas vodi k odgovoru na pitanje zašto idem u brda – s uvodom odgovara na naše pitanje.
- Mogao bih ti odgovoriti da idem zato što tražim to nešto iskonsko, zapisano u našem genetskom kodu, mogao bih ti ponuditi klišej poput onoga transcendentalnog 'spajanja s prirodom', mogao bih ti britko odgovoriti da netko ide u crkvu, a ja se bliže Bogu osjećam u brdima. Možda sam samo ovisnik o adrenalinu ili su možda samo endorfini u pitanju. Možda zato što je odlazak u brda odličan 'ispušni ventil', a tu je i znatiželja. Kažu da znatiželja vrlo često nadmašuje sve strahove – analizira Orsat samoga sebe.
Brdski 'đanki'
- Ono što znam sigurno, jest da je svaki dan proveden u brdu za mene dobar dan. I na to sam navučen poput 'đankija' već preko dvadeset godina.
Zašto se penješ van utabanih staza?
- Zbog izazova, znatiželje i zasićenosti hodanja po stazama. Utabane staze služe mi samo kao 'autoput' za doći u blizinu željene destinacije do koje ne vode nikakve staze. Tako je prije nekoliko godina nastala i moja facebook stranica 'Peljesac hiking' jer je nekamo trebalo staviti sav taj foto materijal. Prehodao sam šire dubrovačko područje, od Prevlake preko Konavoskih brda, dubrovačkog zaleđa, Primorja, Pelješca i Korčule. Vrlo je velika mogućnost da sam na većinu vrhova prvi kročio nogom. Radi se o vrhovima koji nisu klasične planinarske destinacije i na kojima, u principu, ne postoje nikakve staze, ni utabane ni one neutabane.
Je li te strah?
- E pa sad, da imam neki strah, i nemam. Nekako sam mišljenja da je opasnije sjesti u auto nego poći na neki vrh do kojeg ne vodi nikakva staza. Strahopoštovanje prema prirodi svakako imam. Najveća opasnost smo mi sami sebi ako krivo procijenimo sebe i svoju okolinu. Dosta se toga promijenilo od mojih prvih planinarskih koraka, danas je planinarenje, rekao bih, čak i pomodno. Po brdima srećem ljude s 'fensi šmensi' opremom, koji zuje po stazama trčeći od vrha do vrha ne bi li opalili slikice za društvene mreže. Na nogama često znaju imati teniske, a od vode punih po' litre, ali je zato tu neizbježni selfie stick – ironizira.
- Posebna 'supkultura' su lovci. Sjećam se jednog koji nas je zamalo upucao, misleći da smo divlji praci. Bilo je to na Korčuli kad smo se vraćali iz jednog speleo objekta. Iskočio je ispred nas sav uzbuđen... Stoga, rekao bih da su ljudi opasniji od bilo kojeg poskoka ili divlje svinje. Inače, susret s divljim svinjama i poskocima je neminovnost kad hodaš van utabanih staza. U većini slučajeva, ako si dovoljno glasan, divlje svinje bježe od čovjeka. Ono što ne smiješ, jest iznenaditi ih, posebno ako se radi o majci s mladima.
- Ono što me zadnjih godina počelo zanimati jest zrakoplovna arheologija. Radi se o zrakoplovima koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata pali na naše područje. U manje od godinu dana pronašao sam i identificirao mjesto pada 9 aviona. Svaki od njih sa sobom nosi svoju priču o kojoj će te imati priliku čitati u doglednoj budućnosti. Radi se o talijanskim, njemačkim, britanskim i američkim zrakoplovima. A evo i jedna zanimljivost - sa sinom američkog pilota koji je iskočio iznad naših krajeva u stalnom sam kontaktu.
Nebriga za okoliš
- Ono što želim još spomenuti jest da je čitavo naše područje puno prirodne i povijesne baštine koju mi, čini se, ne znamo cijeniti. Nevjerovatna je nebriga lokalnog čovjeka za svoj okoliš, bacanje šuta i smeća na prirodne, pa i povijesne lokalitete. Uzmimo za primjer samo austrougarske redute na platou Srđa u neposrednoj blizini grada. Tu su i njemačke fortifikacije iz Drugog svjetskog rata koje su gradili u strahu od Savezničkog iskrcavanja na prostor južne Dalmacije. Ljudi većinom i ne znaju za njih, a u neke se baca i šut, što mi je nevjerojatno – kazuje Orsat.
- Tu su i nekakvi projekti nepovezani sa zdravim razumom, primjerice na Pelješcu, gdje su na pojedinim lokalitetima izniknuli nekakvi betonski vidikovci. Na Svetom Iliji iznad Orebića planinarska je kuća opasana bodljikavom žicom. Tu sam nekoliko puta naišao na nimalo lijepe prizore s konjima koji slobodno lutaju masivom i o kojima nitko ne vodi brigu, posebice u ljetnim mjesecima kad nema vode. Neki dan, kad sam parkirao na jednoj lokaciji na Pelješcu, dočekala me bačena WC školjka, špaher i smrad koji je potjecao od bačenih hobotnica.
- Ali, srećom, vidim i divne i neponovljive prizore. Primjerice, obitelj jazavaca na Pelješcu koja mi je dopustila da ih i slikam. Kao što sam rekao, znatiželja često pobijedi strah, u ovom slučaju i moj i njihov – nasmijao se Orsat.