Kakav je bio status žena kroz stoljeća u Dubrovačkoj Republici, u najkraće vrijeme mogli ste doznati u tematskoj, autorskoj turi 'Miris žene' koju je osmislila dugogodišnja vodičica Vesna Barišić. Svake godine na Dan žena organizira dvosatnu besplatnu turu koja sudionicima približava sve aspekte života žena tijekom postojanja Republike, koji najčešće nisu bili nimalo laskavi. Dva sata prolete kao dva minuta jer vas Vesnini slikoviti opisi prenesu u neka davna stoljeća, a slike ostanu još dugo žive i lepršave u sjećanju sudionika.
Samo se najstarija udavala
Na Brsaljama se u ponedjeljak malo prije u 10 sati okupilo dvadesetak žena. Nije bilo nijednog muškarca na vidiku, a obično njene ture ionako više posjećuju žene, reći će Vesna s osmijehom. Krenulo se točno u minut prema Gradu. Zastali smo u ulicama i kod zdanja koja podsjećaju na žene iz dubrovačke prošlosti – kraj samostana svete Klare, kamo su mnoge aristokratske djevojčice odlazile s jedva deset godina, dok se samo najstarija kći obitelji imala pravo udati; onda nas je Vesna povela kroz Ulicu od puča do nahodišta u Zlatarićevoj ulici, gdje su ostavljana neželjena djeca o kojima su se brinule časne sestre. Djeca nisu mogla biti posvojena prije šeste godine života jer se time ostavljala mogućnost majkama da se vrate po njih; da bi znale koje je dijete njihovo, ostavljale su neki znamen. Bila je to jedna naušnica, pola medaljona ili nešto slično da bi ih jednoga dana, ako dođu po njih, raspoznale. Djecu su udomljavale seoske obitelji iz okolice i za to dobivale naknadu.
Specijalistička tura o životu žena u Republici nastavila se preko Straduna, pa ulicom Između Polača, gdje su živjele aristokratkinje, ponovo u Ulicu od puča, pa do zelene pjace i slavnog Gundulića koji ni svojoj najstarijoj kćeri nije dozvolio udaju da joj ne bi morao dati miraz, nego ih je sve poslao u samostan; zastali smo pred Kneževim dvorom i došli do Prijekoga i priče o Pelinama kao zloglasnom kvartu u kojem su živjele prostitutke.
Dio ture jest i priča o jedinom samostanu aktivnom od 13. stoljeća, samostanu Sigurata sestara franjevki. U njemu su stoljećima živjele pobožne žene, dumne trećorednice svetog Franja, koje nisu polagale zavjete, nego su slijedile Krista svojim bogoljubnim načinom života. Živjele su od svoga rada. Bavile su se šivanjem, vezenjem i tkanjem, te pečenjem slatkog, posebno dubrovačke kotonjate, kojim su zahvaljivale imućnim Dubrovčanima koji su im pomagali da se održe jer su bile jako siromašne. Čuvaju i Bambin, figuru djeteta Isusa, koji im je ostavila Anica Bošković, sestra Ruđera Boškovića.
Tu i tamo srele smo nekoga od domaće čeljadi tko je zastao na sekund poslušati što to zanimljivo govori naša vodičica, pa nastavio dalje, za svojim poslom. Grad je dosta pust, mnoge butige su zatvorene, sve je nekako nestvarno dok Vesna govori o vremenima koja su svakako bila teža za žene, ali generalno lakša za čovječanstvo u cjelini.
Turu je nazvala 'Miris žene' jer o postojanju žena u Dubrovniku nema baš puno pisanih tragova, kaže Vesna kad smo, na kraju njenog vođenja na Prijekome, ostale same.
- Naravno, postoje ženidbeni ugovori, postoje oporuke u kojima žene ostavljaju nešto svojim kćerima, sestrama, pa čak i sluškinjama, ali nema dokumenata koji bi govorili o ženama i životu pojedine žene u ovom Gradu. Pa tako zaista ispadne da tih žena nigdje nije bilo, da su ostale skrivene i ishlapjele u zraku. Zato sam turu i nazvala 'Miris žene', više kao aluziju da su u ovom Gradu živjele i postojale žene, nego kao stvarne, opipljive dokaze koje su bile te žene i kako su živjele – ističe Vesna Barišić.
Plemkinje u kući, pučanke u borbi za egzistenciju
- Vrlo malo znamo o toj ženskoj svakodnevnici, kako je bilo živjeti u to vrijeme i u takvim okolnostima. Romantično zvuči da su pučanke imale bolji život, a imale su bolji život u smislu da su bile slobodnije, da su imale manje ograničenja što se tiče kretanja po Gradu i kontaktiranja s drugima, ali su imale i financijsku nesigurnost koju plemkinje nisu i onu svakodnevnu borbu za život koju i danas većina žena ima – opisuje Vesna. - Bile su prisiljene raditi, istovremeno odgajati djecu i voditi računa o kućanstvu i obitelji. Doslovce su se borile za preživljavanje, nije to bio neki lagodni život. Pučanke su bile društveno prisutnije, smjele su prošetati po Gradu i poći u butigu, što plemkinjama definitivno nije bilo dozvoljeno, a smatralo se da nema ni potrebe da one izlaze iz kuće. Vrijedilo je pravilo da žena mora biti čedna, smjerna, skromna i ponizna, pa su se žene u skladu s tim morale ponašati na ulici, a ne gledati okolo i javljati se svakome ili ne daj Bože smijati. Kad su izlazile iz kuće, bilo je to po nekom poslu, u crkvu ili u posjetu rodbini i trebala je najkraćim putem stići do svoga cilja i pritom gledati preda se – govori o tim, budimo realni, grubim vremenima za žene.
- Iako su se najčešće udavale samo najstarije kćeri, događalo se da su roditelji toliko imućni ili možda smatrali da će im veza s nekom obitelji dobro doći, pa su udali i drugorođenu kćer – kaže o takvim iznimkama, koje su nama danas teško razumljive. - Obično se udavala najstarija kći, a ostale su doslovce slate u samostan za časne sestre i to bez njihove privole, nitko ih nije pitao sviđa li im se ta sudbina ili ne sviđa, nego su morale po tradiciji.
- Mislim da se ni danas nismo puno pomakle od statusa pučanke iz 15. stoljeća – mišljenja je Vesna i u njemu nije usamljena. - I dan danas imate žene kojima su djeca njena briga i kuća je njena briga, a to što imaju posao i rade jednako vremenski dugo i jednako kvalitetno koliko i njihovi muževi, to nema veze. Još u puno obitelji imate stav zajednice da je to što žena radi – hobi jer kad ona ode na posao, ode 'na ladanje' i ide se 'odmoriti'. A ono doma što je čeka je njena obaveza. Naravno, čast iznimkama, jer ima puno muškaraca koji svoje žene poštuju i tretiraju kao ravnopravne, a ima i onih gorih od onih iz 15. stoljeća, koji se još uvijek ravnaju po zakonu iz Dubrovačke Republike da je 'zabranjeno tući ženu preko uobičajene mjere' – kazuje Vesna.
Ipak, po pitanju silovanja, čini mi se da je u Dubrovačkoj Republici odnos prema ženi bio bolji jer joj se poklanjala vjera ako joj se to dogodilo, puno više nego se danas poklanja vjera ženi koja to prijavi, dodaje dubrovačka vodičica. Slaba je to utjeha i ondašnjim i današnjim ženama, jer taj gnjusni zločin je valjalo preživjeti.
Žena koja u tadašnje doba nije puno marila za društvene norme bila je Cvijeta Zuzorić, jedina žena kojoj je posvećena jedna ulica Grada unutar zidina.
Okićeno nije bilo prihvaćeno
- Cvijeta Zuzorić bila je čuđenje u Dubrovniku, žena koja je za ono vrijeme bila iznimno obrazovana, što u Dubrovniku nije bio običaj. Bila je i bogata i živjela je izvan dubrovačkih konvencija jer je odrasla u Italiji. Njena obitelj je iz Dubrovnika odselila kad je imala 10 godina. Bila je udata u Firencu za bogatog plemića i u Dubrovnik se vratila s mužem firentinskim konzulom u Dubrovniku. Donijela je sve navike Firence koja je tad bila centar znanosti i umjetnosti, pa i to da se uređuje. Izazvala je stoga, s jedne strane, ushit muške populacije, a s druge strane opće zgražanje slobodnim i slobodarskim ponašanjem – teku povijesne činjenice iz Vesninih kazivanja. - Dubrovnik je teško prihvaćao modne novotarije. Moralo je proći i po 70 godina da se promijeni neki modni trend, a trendovi su kasnili desetak godina za Italijom. To je dokaz koliko se društvo i vlast u Dubrovniku opirala modnim promjenama. Imali su odlične veze s Italijom, znali su što se tamo događa, ali te modne novotarije i kićenja slali bi drugačiju poruku o Gradu. Vlast je željela održati sliku o Gradu kao o jednom malom trgovačkom mjestu koje jedva preživljava negdje na hridi okruženo neprijateljima, koje nije bogato niti na bilo koji drugi način može privući nečiji interes. Morali su ostati vrlo prosječni i neprimjetni, a to je nemoguće ako pola Grada hoda nakićeno – pojašnjava vodičica. - Naravno da je Cvijeta u takvim okolnostima izazvala zgražanje, skandal i zavist, krenula je hajka na nju jer je iskoračila iz obiteljskih standarda i ponašanja jedne fine, ugledne dubrovačke gospođe. Na kraju je, kao pametna žena shvativši poruku, napustila Grad. Ona je bila srce kulturnog života Firenze i doživjela je duboku starost. Svirala je i pisala poeziju, ali na žalost, ništa od toga nije ostalo sačuvano. Nije čak ostao sačuvan nijedan njezin portret, pa ne znamo je li istina da je bila ljepotica ili što je predstavljalo lijepu ženu toga doba.