Ne postoje egzaktni podaci kada je točno nastao sladoled, no najraniji dokaz govori da potječe iz Kine gdje se 3000 godine prije nove ere led miješao sa led miješao s kumisom, brašnom i kamforom. Iako postoje zapisi da su u sladoledu, odnosno ledu pomiješanim sa voćem i mlijekom uživali perzijski kraljevi i rimski carevi, recepturu današnjeg sladoleda u 16. stoljeću iz Kine je u Europu je donio slavni Korčulanin, Marko Polo. Stoga je vrlo vjerojatno da se po Stradunu lizao i prije nego se spominje u arhivskim zapisima u Dubrovniku u 18. stoljeću. Naravno, sladoled tada nisu lizali svi, to je bila skupa poslastica za odabrane, okrunjene europske glave i plemstvo. Sladoled, kakav u biti i danas poznajemo, pravio se ručno po tajnoj, strogo čuvanoj recepturi i to u pravilu od vanilije, a do danas je ostao najpopularniji i najprodavaniji ledeni okus. U 18. stoljeću receptura stiže u Ameriku gdje je krenula industrijska proizvodnja nakon što izumljena prva sprava za kućnu proizvodnju sladoleda. Sladoled se posluživao u posudicama, a nakon što je prodavaču na sajmu u St. Louisu 1904. godine ponestalo posudica, sa susjednog štanda ponudili su mu da smota njihove hruskave vafle kao ambalažu pa je tako nastao prvi kornet. Nakon toga razvila se industrijska proizvodnja sladoleda, a dostupan svima postao je 1926. godine kada je izumljena ledenica koju je mogla imati svaka trgovina. Amerikanci su zaslužni i za štapić na kojem se prodavao sladoled bez kojeg nikad ne bi bilo naše legendarne Snjeguljice.