Jagoda Bulić Wuttke, slavna svjetska umjetnica, pokopana je danas u Dubrovniku, na groblju Danče tek pedesetak metara od njezinog doma u Kolorini. Jugo i jaka kiša, s kojima je Jagoda živjela dubrovačke zime u Pilama nisu dopustili da se njezina rodbina i prijatelji te brojni Dubrovčani od nje oproste na Dančama, kako je bilo planirano već je komemoracija održana u Kazalištu Marina Držića.
Podsjetimo. Jagoda Buić Wuttke nakon duge i teške bolesti 17. listopada umrla je u 93. godini u Veneciji. Bila je najveća majstorica tapiserije na ovim prostorima, i jedna od najvećih umjetnica, izlagala je u najvažnijim svjetskim muzejima diljem svijeta, a da će upravo tapiserija biti njezin glavni izričaj, odlučila je još šezdesetih godina. Njezin je životni moto bio: "Sve što sam radila, radila sam unatoč. Ako sam plivala, plivala sam uzvodno. Jer ako te struja nosi, kao da nisi..."
Tih su se riječi prijetili njezini prijatelji, među kojima i akademik Luko Paljetak, glumac Rade Šerbedžija, pjevač Ibrica Jusić i posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ, Budimir Lončar.
- Tkanje, drevna vještina čovjeka, prepuštena ženi, baš kao što je plug prepušten muškarcu. To je isti posao. Ostavljen je trag, utjerane brazde Jagodnih tapiserija, uzdignuta k nebu iznutrica svemirskog prostora….. Na početku svog umjetničkog puta Jagoda se našla sama u lavirintu stvaralačkih ponuda suvremenog svijeta i uzela je nit da se izvede do čiste svjetlosti ideje. Naučila je što znači tkati danju a parati noću, slijediti vječni ritam svemira – kazao je među ostalim Luko Paljetak dodajući kako je križ temelje tkanja, vjere, muke, žrtve i uskrsnuća. Jagoda Buić, istaknuo je Paljetak svoje je spletove,čvorove i teksture vodila drugačijim pročišćenjem, no kako prekinuta nit njezina života je sada nit koja je vodi u vječna prostranstva.
Njezin dugogodišnji prijatelj, glumac Rade Šerbedžija, Jagodu Buić Wurtke nazvao je moćnom ženom paukom koja je vladala svojim životom i plela svilene niti kojima se kretala kroz život. – Bolje reći lebdjela paukovim mrežama. Zidovi njezinih soba bili su bijeli, kao antičkim tragedijama. Voljela je hodati bosa, spojila se s prirodom na svoj osebujan način. Predala se moru, vjetru, kiši, suncu i8 svaki prirodni element dodavala svojim umjetničkim djelima, najviše ih stvarajući pod zidinama starog grada Dubrovnika na čijim stijenama još uvijek gore, zauvijek ukovani njezini žarki cjelovi – kazao je prisjećajući se svoje prijateljice, Rade Šerbedžija. Istaknuo je kako je Jagoda rođena kao princeza, ali kako je znala živjeti kao kraljica. – Ali voljela je biti skromna i uboga kao sestra svim umjetničkim proleterima s kojima se bratimila po cijelom svijetu. Otmjena splitska gospođica, kćerka Dalmatinskog bana i gradonačelnika Splita, bila je zaljubljena u revolucionarnu mladost Jugoslavenskih avanturista, premda se nikada nije dala da je prekrije ruralnost soc-realističkih ideja umjetnosti. Bila je Krležijanka sa crvenim makovima u kosi i pogledom koji stoji ravan, u liniji., što siječe. Uzdignuta čela nosila je svoju građansku, liberalnu svijest kroz sve te naše političke prilike i neprilike – poručio je Šerbedžija podsjetivši kako je njezino ime upisano zlatnim slovima kao pobjednice svjetskog bijenala u Sao Paulu, što je u slikarstvu isto što i Nobelova nagrada.
Za Budimira Lončara 75 godina prijateljstva sa Jagodom Buić Wuttke bilo je malo. – Dubrovnik je tvoja emotivna domovina, a otišla si od nas u Veneciji, u Mlecima gdje je umro još jedan veliki Dubrovčanin, Marin Držić. Bila si, draga naša Jagoda, majstorica koja je tkanje svojih tapiserija uspjela identificirati sa tkanjem života. Ne znam ikog osim tebe kome bi takvo nešto uspjelo. Umjetnost je bila srž tvojeg života, a tvoj život je bila umjestnost. Život te, mada ne uvijek kao bajka, volio. Znala si kako ga živjeti, kako ga ispuniti i kako ga podijeliti sa nama, tvojim prijateljima. Meni osobno bila si Jagodo moja, inspirativna sugovornica ne samo u kulturi i umjetnosti, već i politici, svjetskim i društvenim zbivanjima, a kasnije i o diplomaciji. Može li se Dubrovnik zamisliti bez Jagode? Ja ga ne mogu. Dubrovnik, Kolorina i Jagoda, svojevrsno su sveto trojstvo. Kolorina je njezino remek djelo i puno je simbolike u tome što te, Jagodice moja, ispraćamo u Dubrovniku, upravo tu gdje su smiraj našli plemići i pučani. Tu su ljepota i libertas za jedan mali narod spleli jedna najljepše gnijezdo, spleli su ga i za veliku Jagodu - naglasio je među ostalim Budimir Lončar.
