Dječja predstava „Bajka o baki Mokoš“ autorice i redateljice Srđane Šimunović čija je praizvedba večeras s početkom u 19 sati u Kazalištu Marina Držića, zagrebačkog glumca Dražena Čučeka dovela je u Dubrovnik. Inače, prije je dolazio u dubrovački teatar kao član gostujućih predstava, a ovo mu je prva konkretna suradnja u jednom projektu KMD-a. Reprize komada su na rasporedu 7. i 8. prosinca u 18 sati te 9., 10., 11. i 12. prosinca u 10 i u 12 sati. Između proba, dramski se umjetnik odazvao za razgovor za 'Dubrovački'.
POTREBNA JE NOVA NAGRADA
Što kažete na ovogodišnju dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta, ali i na Hrvatsku udrugu dramskih umjetnika na čijem je čelu Dubrovkinja Perica Martinović?
Što se tiče Perice, to je mjesto već ustoličeno, ona samo nastavlja niz, dakle, unosi neke svoje nove veze, ali ne odmiče od tog nekog trasiranog puta. O Nagradama, mislim da ili treba ići u rekonstrukciju kao Orlando ili ih treba ukinuti i osmisliti neke nove nagrade. Izvedbena umjetnost, plesna izvedbena umjetnost, pjevačka, glazbena izvedbena umjetnost trebaju imati svoje mjesto, miješanje svih nas izvedbenih umjetnika u jedno večer u prijenosu uživo na HRT-u jednostavno stvara jednu malu konfuziju, mislim da je dostojanstvo same dodjele isto odraz, refleksija sveg tog nagomilanog od te naše neovisnosti, takvo je stanje u zemlji pa onda ni umjetnici nisu lišeni toga.
Je li Vas nešto iznenadilo na ovogodišnjoj dodjeli?
Nije me ništa iznenadilo, nimalo. Da sam član žirija tražio bih neplaćenu godinu, bilo bi to odgovorno od mene jer od Osijeka pa ovdje do Dubrovnika ima dovoljno izvedbene umjetnosti da bi, uvjeren sam, to uzelo čitavu godinu. Znači, mogao bih raditi eventualno na Dubrovačkim ljetnim igrama pa bih usput vidio i te predstave, to bi bila prava odgovornost jednog člana žirija zato me ništa ne iznenađuje.
Kako ste došli do Dubrovnika ovaj put?
Imao sam vezu! (smijeh) Kad smo radili ”Nemoćnika u pameti” ovdje, stari bard Joško Juvančić mi je 1999. rekao: ”Ti si sretno dijete!” Pitao sam ga zašto sam 'sretno dijete'? On je sjedio na skalinima od Talira iznad mene i rekao mi je: ”Imaš tu jednu 'zvijezdu' na tjemenu!” i onda su svi naravno došli gledati tu moju 'zvijezdu' na tjemenu i otad sebe zovem ”sretno dijete” tako da je i ovaj moj dolazak ovdje stjecaj tih mojih sretnih životnih okolnosti u kojima ja stvarno rijetko kad zapravo sudjelujem, ja sam jedan vrlo povučen proaktivan tip. Čuo sam se sa Srđanom i rekao sam joj da sam potpisao molbu za sporazumni raskid ugovora s kazalištem Komedija i ona je rekla: ”Odlično! Ja radim predstavu pa ćeš mi igrati u predstavi!” (smijeh) Odmah s danom podnošenja svoje molbe dobio sam ovaj angažman.
Dakle, u vremenima kad mnogi traže stalni angažman, Vi ste odlučili biti samostalni umjetnik?
To je iz ove percepcije istina, ali ja ću s 1. 1. 2020. postati član ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh u Zagrebu. Odgovor se krije u toj mojoj proaktivnosti: tražiti mjesto pod suncem nije nemoguće, ali u ovim mojim godinama i u ovoj mojoj naviknutosti na ansambl ja sam ovisnik o istom. Tražio sam u Zagrebu mjesto i rekao sam da ću ići i kucati samo teatrima koji imaju menadžere, dobre menadžere za ravnatelje i zapravo je izbor pao na Kerempuh i na HNK. U HNK me nisu pozvali na razgovor, a u Kerempuhu jesu i evo, posljedica tog razgovora je angažman.
Što je osim poziva Srđane Šimunović bila ona 'žica' koja Vas je povukla na jug?
Sad ću se vratiti na razlog odlaska iz 'Komedije': kad su me pitali ”zašto?” imao sam toliko misli u glavi, ali pomislio sam da to ljudi neće moći shvatiti pa sam se sjetio jednog savjeta Leona Lučeva od prije tri godine. Isto sam tako krenuo sa silinom rečenica, riječi i slika nešto objašnjavati, zaustavio me je vrlo brzo te mi rekao da pronađem jednu riječ koja bi to sve opisala i onda sam odgovorio da je razlog mog odlaska predvidljivost. Zašto sam pristao doći u Dubrovnik? Upravo zbog nepredvidljivosti. Ansambl Kazališta Marina Držića ne poznajem niti oni poznaju mene, mi se poznamo iz ovih predstava, izvedbi, nekih zajedničkih projekata, ali zapravo s ljudima iz ovog projekta prije nisam surađivao.
BOLJA UMREŽENOST I MOBILNOST
Kako Vam je raditi u ansamblu i Kazalištu koje ste sad bolje upoznali?
Oni dijele svjesnost te predvidljivosti, sad ću reći grubu riječ, ali 'učmalost' - kad je izgovorim - zvuči točno. Mi se naviknemo jedni na druge, postanemo popustljivi na kolegine mane, otupimo na neki način, dopustimo da se to dogodi, izgubimo taj žar, pa čak i konfrontiranja, borbe. Držim da je moj dolazak u projekt ”Bajka o baki Mokoš” veliki poticaj i blagodat za čitav ansambl kao što bi, da netko dođe u moj ansambl u kojemu radim već godinama – to bila ista stvar. Ja sam njima nov, oni se ne znaju prema meni postaviti, ja njih impresioniram odnosno iznenadim na neki način, sigurno se događaju stotine emocija unutar toga, ali ja sam za njih još uvijek 'nepročitana knjiga' pa im je valjda, drago listati. Zapravo bi bilo najljepše 'zdravlje' ovog našeg glumačkog poziva kad bi jednostavno mogli cirkulirati, kada bi te naše uvjetovanosti kakvi jesmo znali predvidjeti redatelji, ravnatelji teatara širom Hrvatske koji bi onda rekli: ”Taj mi čovjek treba za ovu predstavu! Gledao sam ga, on je baš taj!” Međutim, kako je naša programska politika takva kakva jest, u većini teatara ista, onda smo mi zapravo uvijek jedan korak unatrag.
Što će u ovoj predstavi biti nepredvidljivo?
Mislim da predstava nije nepredvidljiva, svi mi u tim dramskim tekstovima, u svim tim romanima, u svoj toj prozi koja nam se nudi zapravo tražimo uvijek istu potrebu za skladom. Ova priča priča jednu od tih varijanti. Siguran sam da će ona u igri, u načinu kako je strukturirana, biti publici draga i potaknuti ono što kazalište treba raditi – da se priča o tome, da se postavljaju pitanja zašto to, zašto ono, zašto ovo... A nema boljih novinara od male djece jer njihovo prvo pitanje je uvijek: ”Zašto?” Možda bi ih roditelji trebali naučiti pitati: ”Kako?” Ali, drago mi je da postavljaju pitanje ”Zašto?”.
Djeca će pitati ”zašto?”, a što mislite što će roditelji pitati?
Mislim da se roditelji neće puno pitati, ali će, ako djeca budu pitali ”zašto?”, morati biti dobri sugovornici i odgovoriti na pitanje. Dobri roditelji će se pokazati s dobrim namjerama, ti koji će tražiti i objašnjavati enciklopedijsko znanje pa će onda širiti tu priču na mnoge druge stvari i otvoriti još više djeci oči, a nadam se, da će ta djeca, njihova perspektiva, njihova vizura, moći spasiti ili upropastiti ovaj svijet.
Na djeci je sve?
Nije, ali postoji velika je šansa da će biti.
Možete li nešto reći o svojoj ulozi?
Kako ja objašnjavam svojoj kćeri Leni koja se uvijek boji zločestih likova, Vuk je na primjer bio u Crvenkapici jako opasan ili zle vještice... Rekao sam da ne bi postojale takve priče da ne postoje osobe sa zlim, lošim namjerama. Ja, nažalost imam sreću, jer je negativca uvijek slatko igrati, ali i tu neku odgovornost da predstavljam zle namjere. Moć i kontrola su glavni motiv tog zimskog boga, ovo je 'moje' doba, doba u kojemu on izlazi jer je on vladar podzemlja, vladar voda i nekako odbačen u to podzemlje pokušava srušiti sklad zato sam rekao da je sklad i u životu najvažniji jer nas iskustva 'bacaju' u neke kutove, ali kad smo u njima, mi zapravo težimo skladu. Bojim se da ostajanje na bilo kojoj strani od sklada zapravo radimo ravnotežu, to je čista vaga. Kako je dječja predstava, svi su likovi vrlo jasni u svojim motivacijama.
Jeste li tip glumca koji se više 'boji' dječje publike?
Ne, oni su samo neposredniji, nemaju tako izraženu socijalnu inteligenciju pa su spontani u tome. Igrao sam u dosta dječjih predstava, ali nikad u životu nisam izašao na scenu ili zaustavio izvedbu i rekao: ”Molim te, možeš li sad prestati jesti taj smoki!” Jer, meni smoki ne smeta! Ali sam se naučio da ako ja igram do kraja, njima neće pasti napamet jesti smoki tako da ja tu spontanost djece ne percipiram, oni su za mene ista publika. Ne glumim infantilno zato što glumim za djecu.
NEPRIJATELJSKI ODNOS PREMA IGRAMA
Posljednji ste put na Igrama glumili u predstavi ”Kralj Edip”, imate li interes vratiti se na Festival?
To bi stvarno morao biti jako primamljiv poziv: i kreativnog tima i ansambla. Teško je igrati u Dubrovniku ljeti, užaren je, a imam osjećaj da je sam Dubrovnik promijenjen, ne poznajem Dubrovnik iz vremena zlatnog doba, samo znam iz priča, ali imam osjećaj da je prema Igrama postao, ne maćehinski, nego neprijateljski i smatram da bi Igre svoj ambijentalni momenat trebale tražiti izvan Grada.
Koliko je danas u kazalištu ”bijelih heteroseksualnih muškaraca, a koliko žena na poziciji moći”, kakav je odnos?
Sigurno neravnopravan! Bilo bi zanimljivo kad bi nekom čarolijom a potpunim skladom – što je naravno nemoguće i bajkovito – sve ove ljude koji drže naše glumište jednostavno moglo preseliti na Maldive i tamo bi im bilo super bez kazališta, da te žene dobiju priliku za uzeti to i urediti, vrlo brzo bi se pokazalo da bi bilo bolje, ali to ne može samo tako jer svi mi moramo promijeniti svijest, a to je jako teško. Svi smo mi robovi svojih navika, kao djeca smo ovisni o strukturi i mi tu strukturu zapravo nosimo za sobom, ovo društvo je uređeno ovako i struktura je zapisana. Je li Dubravka Vrgoč iznimka koja potvrđuje pravilo?! Ne znam, nisam Dubravka Vrgoč, ali to što je ona napravila je impozantno i stvarno hvalevrijedno. Ako bi to bio odraz svih žena koje bi ušle u bilo kojim strukturama, mislim da bi nam svima bilo bolje!
A što je s budućim glumcima, sadašnjim studentima?
Ne znam, Bog im pomogao! Pričaju tako ljudi da ne idu više u to i to kazalište jer ti glumci koji nose repertoar su cijelo vrijeme 'isti'. Nisam siguran da ti mladi ljudi koji dolaze mogu ponuditi tu ogromnu paletu, mi smo svi ograničeni onim što imamo, ali ono što razlikuje kreativce od pasivaca, jest to da će kreativci upotrijebiti maštu, otići će daleko i najdalje, svi velik umovi će to reći, Tesla će to reći, Einstein će to reći, oni su imali viziju u glavi, a onda su je krenuli realizirati. Pasivci nikada neće imati tu viziju. Mladima samo otvaram asocijaciju, neka im vuče dvije, neka razvuče još dvije i imat će mrežu asocijacija. Od tog 'sunca asocijacija' moći će biti kreativni, ali bojim se da je opet tu struktura, a strukturu nosim na svojim plećima, ne mogu je zbaciti jer ona je dio našeg okruženja, mentaliteta, svega. Ja se borim, ja glumim pognuto jer je to unutarnja borba, ali moju mi glavu nitko ne može uzeti osim ako je odsiječe. Srećom, vremena giljotine su prošla!
Naravno! Ono ima ogromne potencijale i svrhu. Ravnatelja treba pitati za viziju. Ne mogu dati odgovor jer nisam vidio što je u planu rada, ali pouzdam se u Paola zato što je to njegov prvi mandat kao ravnatelja i mislim da je on vrlo odgovorna osoba i vrlo potentan redatelj. Nosi te kvalitete za sobom, ne sumnjam da neće unijeti to i ostaviti u Kazalištu Marina Držića. Sam foyer KMD-a izgleda impresivno, dvorana je briljantna, a ansambl ne poznajem osim ovog dijela koji trenutno radi ovu predstavu tako da su mi tu odgovori polovični.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....