"Nalazimo se u Buči. Zapeli smo. Gubimo ovaj rat. Pola našeg puka je otišlo. Dobili smo naredbu da ubijemo sve koje vidimo. Kad dođem kući, dajem otkaz. Jebeš vojsku! Putin je budala. Želi zauzeti Kijev, ali nema šanse da to učinimo."
Ovo su samo neke rečenice ruskih vojnika iz telefonskih razgovora u prvim tjednima invazije na Ukrajinu koje su presreli ukrajinski obavještajci, a New York Times ih je mjesecima prevodio i pribavljao neovisne potvrde njihove autentičnosti te ih upravo predstavio svojim čitateljima, donosi Slobodna Dalmacija.
Glavni grad Ukrajine po ruskom planu je trebao pasti za nekoliko dana. No, uslijed taktičkih pogreški i žestokog ukrajinskog otpora, razorno napredovanje Putinove vojske uskoro je zastalo, a njegove su snage veći dio ožujka zaglavile na periferiji grada. U rovovima, zemunicama i obijenim domovima u području Buče, zapadnog predgrađa Kijeva, ruski vojnici nisu poslušali zapovijed da ne nazivaju mobitelom svoje žene, djevojke, prijatelje i roditelje u Rusiji, daleko od prve crte bojišnice.
"J... ga, leševi leže po cesti. Sami civili. Zaj... je. Sve je j... opljačkano. Sav alkohol je popijen. I sav novac je ukraden. Ovdje svi to rade." To je isječak samo jednog od razgovora, koje su prisluškivali Ukrajinci.
New York Times je ekskluzivno dobio snimke tisuća poziva koji su obavljeni tijekom ožujka i koje su presrele ukrajinske agencije. Novinari su provjerili autentičnost ovih razgovora uspoređivanjem ruskih telefonskih brojeva s aplikacijama za razmjenu poruka i profilima na društvenim mrežama, kako bi identificirali vojnike i članove njihovih obitelji. Gotovo dva mjeseca su prevodili snimke koje su na internetu pustili uređene, radi jasnoće i duljine audiozapisa.
Nismo znali u što nas vode
Sergej majci: Nitko nam nije rekao da idemo u rat. Upozorili su nas dan prije odlaska.
(...)
Nikita prijatelju: Išli smo na obuku dva-tri dana.
- Razumijem te, brate.
- Prevareni smo kao mala djeca.
(...)
Aleksej partnerici: Nisam znao da će biti ovako. Rekli su da idemo na vježbu. Ti nam gadovi nisu zapravo ništa rekli.
Ovi pozivi, koje su uputili deseci boraca iz zračno-desantnih jedinica i ruske Nacionalne garde dosad nisu bili javno objavljeni i daju pogled iznutra na vojsku u neredu nakon samo nekoliko tjedana invazije. Vojnici opisuju krizu morala i nedostatak opreme te kažu da su im lagali o misiji u koju su krenuli, što su sve uvjeti koji su pridonijeli i nedavnim neuspjesima ruske kampanje na istoku Ukrajine.
Razgovori se kreću u rasponu od banalnih do vrlo nezgodnih, koji uključuju i otvoreno kritiziranje predsjednika Putina i vojnih zapovjednika, što bi podlijegalo kaznenom progonu po ruskom zakonu da je javno izrečeno kod kuće.
Stoga NYT koristi samo imena vojnika, a imena članova obitelji ne navodi kako bi zaštitio njihov identitet. Prenosimo transkripte samo nekih od njih...
Sergej majci: Mama, ovaj rat je, mislim, najgluplja odluka koju je naša vlada ikada donijela.
(...)
Ilija partnerici: Što još tamo kažu - kad će sve ovo završiti? Putin?
- J... ga, kaže da sve ide prema planu i u zadanim rokovima.
- Onda je u velikoj zabludi.
Vojnici se žale na strateške greške i veliku nestašicu zaliha. Priznaju da su zarobljavali i ubijali civile i otvoreno kažu da su pljačkali domove i poslovne prostore. Mnogi kažu da žele raskinuti svoje ugovore s vojskom i demantiraju propagandu medija u domovini s podacima o surovoj realnosti rata oko njih.
Aleksandar: Ne možemo zauzeti Kijev. ... Samo ulazimo u sela i to je to.
(...)
Sergej djevojci: Ovdje su to htjeli napraviti jednim potezom, ali j... ga - nije išlo. Samo varaju ljude na TV-u, kao "sve je u redu; nema rata, samo specijalna operacija." Ali, u stvarnosti, to je pravi j.... rat.
Već nako dva tjedna od početka invazije, čini se da vojnici shvaćaju kako im je Kijev nedostižan. Nakon što su ukrajinske snage postavile zasjede i presjekle ključnu pristupnu rutu glavnom gradu, ruski vojnici govore članovima svojih obitelji da njihova strategija ne uspijeva. Iznenađeni su "profesionalnim" ukrajinskim snagama. Jedan po imenu Jevgenij otvoreno kaže: "Gubimo."
Sergej majci: Mi smo u govnima, prešli smo u obranu. Naš napad je zapeo.
Sergej ocu: Gorjeli su tenkovi i oklopni transporteri. Digli su u zrak most i branu. Ceste su poplavljene. Sada se ne možemo pomaknuti.
Nikita: Oni napreduju, a mi samo stojimo. Nikada nisam mogao zamisliti da ću završiti u ovakvom sranju.
Vojnici opisuju taktičke pogreške i žale se na nedostatak oružja i osnovne opreme, poput uređaja za noćni vid i odgovarajućih pancirki.
Nikita djevojci: Naše vlastite snage su nas j... granatirale. Mislili su da smo j... Ukrajinci. Mislili smo da smo gotovi.
(...)
Sergej djevojci: Neki tipovi su skinuli pancirke s mrtvih Ukrajinaca i uzeli ih sebi. Njihove NATO pancirke su bolje od naših.
(...)
- Ima li puno ostavljene opreme?
Roman nepoznatom: Ovdje je sve prastaro. Nije moderno kao što prikazuju na Zvezdi (državna TV - op.).
Do sredine ožujka, nakon tri tjedna invazije, izvijestili su o velikim gubicima. Nikita, vojnik 656. pukovnije Nacionalne garde, govori svojoj partnerici da je 90 suboraca pobijeno oko njega kada su upali u zasjedu dok su se vozili.
Na telefonu, koji su dijelili pripadnici 331. zračnodesantne pukovnije, vojnik po imenu Semjon procjenjuje da je trećina njegove pukovnije ubijena. Drugi opisuje redove lijesova s 400 mladih padobranaca koji čekaju da budu poslani kući iz hangara u zračnoj luci.
- Imate li gubitaka?
Jegor rođaku: Samo iz mog puka poginula je jedna trećina.
- To je puno.
(...)
Nikita majci: Šezdeset posto pukovnije je već otišlo.
Jevgeni partnerici: Nitko nije ostao od moje pukovnije.
Sergej majci: Bilo je 400 padobranaca. A preživjelo ih je samo 38... Jer su naši zapovjednici slali vojnike na klanje.
Vojnici 331. zrakoplovno-desantne pukovnije javljaju da je cijela Druga bojna od 600 vojnika izbrisana. Vojnik po imenu Andrej kaže svom ocu da je više od pola njegove pukovnije "otišlo". Kažu da je njihov zapovjednik, Sergej Suharev, poginuo, što je potvrđeno u novinskim izvješćima.
Kod kuće u Rusiji, telefonski pozivi otkrivaju da je sve veći broj poginulih i to počinje naročito odjekivati u manjim gradovima odakle je puno ljudi poslano u Urajinu, gdje u usko povezanim zajednicama obitelji razmjenjuju vijesti o žrtvama. Rođaci opisuju redove lijesova koji pristižu, dok vojnici upozoravaju da će ih uskoro biti i više. Jedna žena kaže svom mužu da se taj tjedan svaki dan održavao vojni sprovod. Šokirani članovi nekih obitelji kažu da su počeli posjećivati psihijatre.
Partnerica Ivanu: Vanja, lijesovi stalno pristižu. Sahranjujemo jednog čovjeka za drugim. Ovo je noćna mora.
Partnerica Maksimu: Supruge su poludjele. Čak pišu i Putinu.
‘Civili leže posvuda.‘
Dok se tijela mrtvih ruskih vojnika vraćaju kući, tijela ukrajinskih civila gomilaju se na ulicama i u šumama oko Buče. Kad su slike tih mrtvih tijela izazvale globalnu sablazan početkom travnja, Putin i drugi visoki ruski čelnici zanijekali su da su zločini počinjeni i opisali ih kao "provokaciju i laž". Ali, sami ruski vojnici s terena užasnuto su pričali čemu su bili svjedoci.
Aleksandar rođaku: Vozili smo se kroz grad, vraćali se na položaj. Tijela su ležala na cesti, nitko ih nije pokupio.
- Uf...
- Kažem ti - dijelovi tijela su razbacani okolo, leševi su već j... napuhnuti. Nitko ih ne kupi. Oni nisu naši; oni su civili, j... ga.
Kao dokaz ratnih zločina, vojnik po imenu Sergej priznaje svojoj djevojci da je njegov kapetan naredio likvidaciju trojice muškaraca koji su "prolazili pored našeg skladišta", te da je on postao "ubojica".
Sergej djevojci: Zaustavili smo ih, skinuli ih i pregledali svu odjeću. Tada je trebalo odlučiti hoćemo li ih pustiti. Ako ih pustimo, mogli bi odati našu poziciju. ... Pa je odlučeno da ih se strijelja u šumi.
- Jeste li ih upucali?
- Naravno da jesmo.
- Zašto ih niste zarobili?
- Morali bismo ih hraniti, a ni sami nemamo dovoljno hrane.
Kako tjedan odmiče, Sergej sad priča svojoj majci o "moru leševa" u šumi. Sergej majci: Tu je šuma u kojoj je štab divizije. Ušao sam u nju i vidio more leševa u civilu. Nikad u svom j... životu nisam vidio toliko leševa. Ne vidiš kraja...
Vojnik iz 331. zračno-desantne pukovnije imenom Andrej kaže svojoj ženi da je zaprijetio pijanom Ukrajincu da će ga ubiti i baciti njegovo tijelo u šumu, gdje ga nitko neće pronaći.
Jedan drugi, Sergej, kaže da im je zapovjednik naredio da učine upravo to.
Sergej djevojci: Rekli su nam da se tamo gdje idemo muva dosta civila. I naredili nam da ubijemo sve koje vidimo.
- Zašto, j... te?!
- Jer bi mogli odati naše položaje. To je ono što ćemo i raditi, čini se. Ubijati sve civile koji prolaze i odvuči ih u šumu. ... već sam postao ubojica. Zato ne želim više ubijati ljude, pogotovo ne one kojima ću morati pogledati u oči.
Kad su se ruske snage povukle krajem ožujka, ukrajinski dužnosnici otkrili su više od 1100 tijela civila u području Buče. Tijekom posustale ofenzive - i prije no što će se ruske snage konačno povući krajem ožujka - telefonski pozivi otkrivaju krizu morala u ruskim redovima. Nestrpljenje, strah i umor očiti se dok vojnici opisuju vojsku u rasulu. "Iskreno govoreći, nitko ne razumije zašto moramo voditi ovaj rat", kaže Sergej svojoj djevojci:
- Draga, stvarno želim ići kući. Tako sam j... umoran od toga da se bojim svega. Doveli su nas u neku j... rupu. Što čekamo? Da nas pobiju?
(...)
Andrej partnerici: Raspoloženje je tako j... negativno. Jedan tip plače, a drugi se hoće ubiti. Muka mi je i umoran sam od njih.
Drugi se vojnici žale na hladnoću i ozebline, loše uvjete za spavanje i logističke propuste. Vojnici kažu da su provalili na farmu jedne mesnice i zaklali kokoši, praščiće i jednog noja sebi za hranu.
Jevgenij prijatelju: Prvo smo dobili suhe obroke za 10 dana; već smo ih pojeli. Onda smo dobili obroke za tri dana, a već sutra ih ponestane. Morat će nešto smisliti.
(...)
Aleksandar majci: Imam ozebline prstiju na rukama i nogama.
- Zar tamo nemate liječnike?
- Da, ali ne daju nam ništa.
Mnogi vojnici izražavaju prezir prema svojim zapovjednicima, koje smatraju odgovornima za smrti suboraca, a neki otvoreno kritiziraju samog Putina.
Roman partnerici: Ovi j... visoki činovi ne mogu ništa. Ispada da zapravo ne znaju ništa. Oni se samo u svojim uniformama mogu razbacivati velikim riječima.
(...)
Sergej djevojci: Naš general je smijenjen jer je pod njegovim vodstvom bilo previše gubitaka. Stalno mislim koliko sam j... sretan što ovdje uspijevam preživjeti. Zbog neke j... moronske naredbe pogineš. Dok smo se vozili naša je kolona dva puta zamalo upala u zasjedu.
"Odmah ću dati otkaz."
Frustrirani stalnim neuspjesima i strahujući za svoje živote, ruski vojnici kažu da im je dosta vojske. Razmišljaju o skraćivanju ugovora ili čak o dezertiranju.
Neimenovani vojnik: Odmah dajem otkaz. Kad se vratim sve ću ti ispričati. To je totalno sranje. … Nikad se više neću vratiti u ovo sranje.
Vadim partnerici: Dajem otkaz, j... ga. Naći ću civilni posao. A ni moj sin neće u vojsku, 100 posto. ... Reci mu da će biti doktor.
Neki vojnici strahuju od posljedica odustajanja, napominjući da im zapovjednici znaju reći kako bi se mogli suočiti s kaznenim progonom i zatvorom. Ta taktika zastrašivanja u to vrijeme nije imala pravni temelj, rekao je za NYT Sergej Krivenko, ruski odvjetnik za ljudska prava. Ali, u rujnu, danima prije nego će Putin najaviti "djelomičnu mobilizaciju", ruski zastupnici izglasali su zakon sa strožim kaznama za dezerterstvo, neposluh i izbjegavanje vojne službe.
Sergej djevojci: Dok traje aktivna borba, neće me pustiti.
- Zašto, k vragu?
- Ne dopuštaju ljudima da daju ostavke. Rekli su da, ako to učiniš, ideš u zatvor na pet godina.
Mnogi su motivirani da ostanu iz drugog razloga - plaće.
Uz svoju redovnu plaću, vojnici kažu da zarađuju ekvivalent od 53 dolara po danu u borbi, što je trostruko više od prosječne plaće u gradovima poput primjerice Pskova, odakle su poslane zračne desantne trupe da zauzmu Kijev.
U razgovoru s vojnicima, njihovi najbliži reagiraju različito. Jedni ih potiču da odu, drugi traže da ostanu jaki. Jedna žena kaže: "Ne treba mi tvoj j... novac. Samo hoću svog muža natrag."
Aleksandar partnerici: Muka mi je više od ovog ugovora. A opet, gdje drugdje mogu zaraditi toliki novac?
(...)
Sergej djevojci: Pokušavam se utješiti time da ću, ako budem dovoljno dugo ovdje, barem zaraditi puno novaca.
(...)
Neimenovani vojnik: Završio sam s j... vojskom. ... Možda da odem još jednom u Siriju pa da kupimo stan.
- Nema šanse!
- Da kupimo stan...
‘Koji bi TV - LG ili Samsung?‘
Cijelo vrijeme neki ruski vojnici se hvale pljačkom. Upadaju u domove civila, spavaju u njihovim krevetima i uzimaju njihovu odjeću. Kad otkriju gotovinu, ukradu je.
Aleksandar partnerici: Potražite stan u Orenburgu.
- Zašto?
- Dakle, ušli smo u ovu kuću... Miša i ja otvorili smo sef. Bilo je preko pet milijuna rubalja.
- Vrati to natrag.
- Pa, nisam idiot. Imam cijeli stan u džepu!
Aleksandar, bolničar 237. zrakoplovno-desantne pukovnije, čudi se bogatstvu Ukrajinaca koji se "valjaju u novcu". Nekoliko vojnika svojima kući obećavaju da će im donijeti "trofeje". Neki su doma time zadovoljni, a drugi su užasnuti pljačkom.
Sergej djevojci: Koji TV želite? LG ili Samsung?
- Serjoža, kako ćeš to donijeti?
- Pa, snaći ćemo se.
- Što, dovraga, svatko od vas uzima televizor?
- Ne samo televizore. ... Dva tipa uzela su televizore velike kao naš krevet.
- Zar zbog toga nećete biti kažnjeni?
Ništa se nije činilo prevelikim ili premalo atraktivnim za ponijeti, uključujući produžne kablove i božićne lampice, blendere, građevinski alat, pribor za pecanje, pa čak i četkicu za zube.
Jevgenij: Oni su jebeni divljaci. ... Sve kradu.
- Naši dečki?
- Pa, naravno. Jebeni televizori. Zašto im trebaju? Televizori, strojevi za mljevenje mesa, odvijači i neki j... koferi.
(...)
Djevojka Sergeju: Nosiš li i usisavač?
- Da, već sam ga spakirao.
(...)
Vojnik: Ovdje vozim Kawasaki.
- Ozbiljno?
Dio plijena doista je završio u Rusiju. Prethodno objavljene snimke sigurnosnih kamera jedne tvrtke u Bjelorusiji i otpremni dokumenti do kojih je došao New York Times potvrđuju da su vojnici iz 656. pukovnije Nacionalne garde - iste postrojbe iz koje su presretnuti neki od ovih poziva - slali pakete kući u danima nakon povlačenja. Dokumentacija pokazuje da je, primjerice, vojnik Aleksandar, kojeg je NYT identificirao u presretnutim razgovorima kao vlasnika jednog od korištenih mobitela, poslao ukradenu odjeću svojoj ženi 4. travnja.
‘Što kažu na vijestima?‘
Odsječeni od vanjskog svijeta i ljuti na zapovjednike za koje kažu da ih drže u neznanju, vojnici se oslanjaju na pozive kući za novosti o ratu u kojem se sami bore. Ali, ono što čuju od svojih obitelji - ružičastu sliku koju šire ruski državni mediji - često je u suprotnosti s njihovom stvarnošću.
Vitalij ocu: Što kažu na vijestima? Ovdje smo bez ikakvih informacija. - Pobjeda ovdje, pobjeda ondje. To je sve što vidimo.
Majka Eduardu: Na TV-u prikazuju da tamo imate saune, a peku vam kruh.
- Stvarno? ... E, pa nemamo. Da samo vidiš na što sličimo...
(...)
Otac Pavelu: Tako su rekli na TV-u - da više nema ukrajinskih oružanih snaga; ostali su samo nacisti.
- Jesu li položili oružje?
- Da, položili su oružje i više ih nema.
Sergej osporava takve dezinformacije u posebno iskrenim razgovorima sa svojom majkom.
Sergej majci: Mama, ovdje nismo vidjeli ni jednog fašista. ... Ovaj rat se temelji na lažima. Nikome ovo nije trebalo. Došli smo ovdje, a ljudi su živjeli normalnim životom. Vrlo dobro, kao u Rusiji. I sada moraju živjeti u podrumima. Možeš li zamisliti staricu koja je živjela kraj nas da mora živjeti u podrumu.
- Serjoža, ne možeš biti tako jednostran. Razumijem da je tamo strašno i da se osjećaš loše...
- Kakve to veze ima? Svi mislimo isto: ovaj rat nije bio potreban.
Članovi obitelji javljaju vojnicima kako doma osjećaju posljedice sankcija i da cijene osnovnih potrepština rastu. Žale i zbog zatvaranja dućana poput McDonald‘sa, H&M-a i Ikee, te gašenja medijskih kompanija.
Supruga Jevgeniju: Amazon je zatvoren, znaš... I Wildberries. Nemamo ništa, Ženja. Ovdje ćete se vratiti u devedesete.
Djevojka Sergeju: Svi popularne modne marke su otišle. Ovdje više neće prodavati ni grafičke kartice, softver ili iPhone. To je totalno sranje. Neće biti ni j... Coca-Cole.
Partnerica Aleksandru: Instagrama više nemamo ... Ocijenili su da je ekstremistički jer na njemu napadaju Ruse.
‘To više nije naš problem.‘
Poslijepodne 30. ožujka, više od mjesec dana nakon početka Putinove invazije, ruski vojnici koji su dijelili isti mobitel obavili su sedam uzastopnih poziva u samo 15 minuta. Svaki od njih dijeli najnoviju vijest...
Jevgenij supruzi: Evo me, u Bjelorusiji sam. Upravo smo prešli granicu.
- Vi ste u Bjelorusiji? Hvala Bogu više...
(...)
Aleksandar majci: Upravo smo prešli granicu.
- Hvala Bogu. Tko zna kad će ovo završiti.
- Pa, to više nije naš problem.
U Rusiji će Vladimir Putin neuspješnu ofenzivu na ukrajinsku metropolu "objasniti" ne kao pokušaj da se zauzme Kijev, već da se tako oslabe ukrajinske trupe.
Dana 1. travnja, ukrajinske snage i novinari ušli su na oslobođene teritorije Kijevske regije prvi put od početka ožujka. Sumorna stvarnost ruske okupacije - dotad privatno prenošena u razgovorima između vojnika i njihovih obitelji - postala je vidljiva cijelom svijetu.