Odakle početi?
Mirko Pendo je prvak Hrvatske. Najbolji u Diviziji 1. Prvi put u karijeri. Prvak na kružnim stazama. Mirko Pendo ima 50 godina i donio je odluku: ‘To je to, nema više. Moja trkačka karijera je zaključena!‘
Zastao je na trenutak. Ne, nije se zaletio s izjavom.
- Rekao sam uoči sezone doma svojima, supruzi Lani, djeci, kćeri Uni i sinu Mihaelu, te ekipi u klubu. Točnije, svojima doma sam obećao kako je to to što se tiče vožnji. I tako je ova nedjeljna utrka bila moja zadnja u karijeri. Upisao sam se na listu prvaka. Ponosan sam, kao i na ekipu oko sebe, sve one koji su bili uz mene sve ove godine – priča Mirko Pendo, dobra duša Dubrovnik Racinga.
Naslov prvaka potvrdio je jučer, u subotu, i to na način kakav se rijetko viđa. Međutim, tako je to kad je Pendo na stazi.
- Hahaha, da. Vozili smo za safety carom jer je mali Luka Blažević iz Ragusa racinga izletio. Vazda je nakon izlaska sefety cara najopasnije. U tom trenutku bio sam vodeći u Diviziji, a ako se ne varam, četvrti ukupno. Išao sam svojom putanjom. Sandro Babić me je išao preteći nakon što je otišao safety car, u žaru borbe smo se dotaknuli, njega je bacilo u lijevo, a mene u desno. Buco me nije mogao izbjeći, okrenuo sam se na stazi, te uletio u duboki pijesak. Okrenuo se na bok, pa na krov, pa opet na bok...
Prekinula se utrka, i to je bilo tad to. Vratilo se vrijeme (plasman) prethodnog kruga.
- U tom prethodnom krugu sam bio vodeći. I tako, ja izvrnut, ali prvi, a pobjeda u Diviziji mi je donijela naslov prvaka. Malo čudan način za osvojiti naslov, zar ne?
Pendo je imao veliku prednost uoči Grobnika.
- Da, meni je i šesto mjesto u jednoj od dvije trke donosilo naslov, ali pobjedom potvrditi naslov već u prvoj utrci. Može li ljepše? Dobro, nije baš najljepše sudarit se, okrenut se, finut u pijesku, ali bez ogrebotine sam prošao...
Dan poslije, danas, nije mu trebalo izlazit na stazu. Ali, izašao je, a to je posebna priča jer je u subotu nakon ‘izleta(nja)‘ otišlo zadnje lijevo bočno staklo, šoferšajba, prednji desni blatobran, oba vrata, krov... plus, u motoru pijeska koliko ti duša hoće.
- Nisam želio u pijesku zaključiti karijeru, te na boku...
Đivo Franić je s njim išao u Ogulin po šoferšajbu, cijela ekipa Dubrovnik Racinga je zavrnula rukave, Milan Brozinić Paga je sastavio motor, pomogli su i Ivan Petrušić, te Igor Vičević, koji mu je poravnao krov...
- Nema riječi. Hvala svima. Hvala. Hvala im što sam mogao izaći na stazu, te se na njoj oprostiti od trkaće karijere.
Odlazi kao pobjednik. Državni prvak.
- Napokon prvak, a zašto nisam bio prije? Stoji kako sam ove godine uložio najviše truda, te se isplatilo. Godinama prije pehova kao u priči, toga uistinu nije nedostajalo. Zatim, usred sezone bi mijenjao klasu... Svima nama je klub na prvom mjestu, a kako je klub imao uspjeha, nitko nije previše razmišljao o pojedinačnim rezultatima, a opet, kažem, nisam se prethodnih godina u usporedbi s ovom toliko toga odrekao. Zato hvala prije svega supruzi Lani. Ona je podnijela najveći teret. Ha, moja Lana još ne vjeruje kako je to, to, kako neću više voziti.
Pendo je sudac tehničar. Od devet brdskih utrka sezone bio je na sedam, plus nastupao na krugu. Gotovo je svaki vikend bio na stazi.
- I dalje ću biti, ali samo kao sudac, te pomagat svojima u klubu. Ovo je bila moja zadnja trka. Hvala i mojoj drugoj obitelji, mom Auto klubu Dubrovnik Racing. Hvala Dubravku Čikoru, koji nas je naučio da se nikad ne odustaje. I nisam, i zato sam ponosan jer sam uspio biti i pojedinačni prvak države. Čikorove riječi su mi vazda bile u glavi, a nakon svakog mog ‘izleta(nja)‘ sa staze bi mi rekao: ‘Nema odustajanja. Idemo dalje!‘. I nisam odustao.
Počeo je 1990. godine. Prvo ‘čunjevi‘, te brdska utrka na Braču s Fićom.
- Bio sam četvrti u toj mojoj prvoj utrci. Bilo je sedam auta na Braču u mojoj klasi. Niko Pulić prvi. Zatim rat. Opet sam vozio 1995. kad sam napravio Fiat 128, ali nije bilo novaca za upustiti se u borbu za dobar rezultat. Uglavnom sam vozio brdske utrke tad pa do 1998. godine. Je li tako Stahi? (okrenuo se prema Nikši Stahoru, te kad je dobio potvrdu, nastavio je - op.a.). Nakon toga nisam se utrkivao do 2015. godine, i to je Maro Franić kriv za povratak. Zvao me da mu budem suvozač na rallyju. Naravno da sam pristao. Vratio sam se, vozio trke sve do danas i zadnjeg kruga sezone, i to na Grobniku. I to bi bilo to.
Zasuzile su mu oči. Slegnuo je ramenima. Uputio se prema boksu. Mirko Pendo odlazi kao pobjednik, kao državni prvak. Uspio je. Ostvario je najveći uspjeh u karijeri. Zbog toga je ponosan. Presretan!
