StoryEditorOCM
DalmacijaMALENA MISTA SRCA DALMACIJE

Zvonar Mile Bulić, dobri duh Zelova: Putem do crkve se pomolim, ponesem dalekozor, pa pogledam s brda lipotu u kojoj živim. Ne bi je minja ni za New York!

28. veljače 2017. - 10:25
mile_bulic16-150217.JPG

Da se sretnim usudom zadnjih godina nije izrodilo nešto "nejake dice" (čitaj: djece predškolske dobi), 54-godišnji Mile Bulić vjerojatno bi bio jedan od najmlađih žitelja zaseoka Jeličići u Mućkom Zelovu, čija je matica Muć Gornji nedaleko od Splita i blizu Sinja.

Jedno je to od tipičnih dalmatinskih sela Zagore koje, poput svih ostalih, dijeli istu sudbinu po pitanju odumiranja. Dakako, nešto familija s djecom ipak naviješta opstanak, no neumitna je činjenica da je konkretno u Jeličićima ostalo aktivno tek sedam-osam dimnjaka, to jest pola od onoliko koliko ih je bilo još nedavnih sedamdesetih godina, kada je zaselak nastanjivalo petnaestak kućanstava s kudikamo većim brojem članova nego danas.

Mile je jedan takav izdanak mnogobrojne obitelji; njegova majka-mučenica Anica Bulić na rodila je osmero djece, od kojih je dvoje umrlo u povojima. Mile je najstariji od šestero žive, danas odrasle djece, i jedini koji je ostao uz 77-godišnju majku na Zelovu.

Tomu je, istinabog, kumovala više nevolja nego slobodni izbor; Mile je, naime, prije nešto više od pola stoljeća rođen zdrav kao dan, ali je "zbog nečega" i "nekakve punkcije" u djetinjoj dobi zadobio teško oštećenje vida i sluha, te cijeli niz tjelesnih deformiteta koji su ga spriječili da ode u svijet kao sestre i braća, ali i radi poljoprivredne poslove na selu.

Međutim, kako je svako zlo za neko dobro, tako je i Milin ostanak na Zelovu i te kako dobro došao mnogim starijim i nemoćnim seljanima kojima Mile rado priskoči oko pomoći u domaćinstvu, pa tako čak i održava demografsku sliku nešto povoljnijom, koliko god može. Jer, kako najčešće na našim selima biva, kad premine staro čeljade u jednoj kući, u njoj se ugasi i dimnjak...

Tako je nedavno bilo i s Ivom Jeličić Prugovkom, kojoj je Mile bio od veće pomoći u zadnjim danima života od kakvog brižljivog liječnika u hospiciju jer, iako stari imaju brižnu djecu u gradovima, zlata vrijedi kad ti je pri ruci sumještanin poput Mile.

Dok je u mladosti kuburio s bezbroj dijagnoza, a danas solidno čuje uz pomoć slušnog aparatića i ima oko pet posto vidljivosti na samo jedno oko, Mile je i te kako bistre glave i iznenađujuće dobrog vokabulara za nekoga tko je, nakon kućnog opismenjavanja uz sestre i braću, formalno završio samo dva razreda specijalne strukovne škole u Osijeku za osobe s tjelesnim oštećenjima. Te dvije godine obrazovanja za "pakirera gotovih proizvoda" u Slavoniji ujedno su jedine dvije kad je protagonist ove priče izbivao s rodne grude, i nije vidio dana da se na nju vrati.

Svoje vrlo dobro izražavanje, pak, Mile Bulić može zahvaliti manje kratkotrajnoj školi, a više svojoj velikoj životnoj strasti: slušanju radija.

- Slušam sve radiostanice, a najdraža mi je emisija prelistavanje dnevne štampe ujutro na Radio-Splitu. Slabo vidim i mučim se čitat, ali uzmem povećalo pa jopet pročitam kraće tekstove. Imamo mater i ja u kući i veliku televiziju, kupila braća. Ali neman ja volje puno gledat u nju. Ako je upalim po danu, sve mi se nekako čini da je noć i da bi mora brzo ić leć. Onda je samo navečer upalin da šuška i svitli, to san se navika. Nekako mi je sve u svemu radio najzgodniji za poslušat. Prija san češće sluša radiodramu, novelu, ozbiljniji program. Sad mi je najvažnije čut vremensku prognozu, da znan šta ću i kako ću. Normalno, uvik volin čut dobru emisiju i kvalitetnu muziku. Najdraže su mi domoljubne pjesme i pogotovo Thompson – povjerava Mile, koji nipošto ne propušta poslušati neke svoje radijske favorite, poput emisije "Svjetiljka u noći" utorkom navečer na Katoličkom radiju.

- Sluša san tu emisiju ono kad je bilo Valentinovo, tema je bila o trpljenju u ljubavi. Gušta san slušat te pametne riči - iz duše će.

Jedan od omiljenijih žitelja Zelova, ali i drugih sela općine Muć inače je veoma pobožna osoba koja volonterski obavlja posao zvonara crkve svete Ane u selu Zelovu, i tako još od 1988. godine.

I sad se vraćamo još malo na početak priče o gašenju sela Zagore. Naime, Zelovo je jedno od pitoresknih, brdskih sela bez škole i dućana u bližoj okolici. U zaseoku Beara jedan je dućančić, sjeća se Mile, radio do 2009. godine, a drugi u Župi svetog Vida u Sinjskom Zelovu je opstao do 2003. godine.

U svjetlu činjenice da Zelovo čak nije ni asfaltirano (tek na domak se stiglo), te da nije niti na prioritetnoj ruti ralice Županijskih cesta kad napada snijeg - a napada, bogme, svake godine i po više metara! - jasno je da u selu nikakvog sadržaja nema. Tek nekad dođe pokretni dućan-kamion pa se kupi koja osnovna namirnica i kruh, odnosno tko može, ode do Neorića, Hrvaca ili četrnaest kilometara udaljenog Sinja, jer do Splita ima više, četrdesetak kilometara.

U šali bi se reklo da je u Zelovu i Bog rekao laku noć, ali živa je istina da još jedino crkva tamo živi, i omiljeni župnik Don Carlos (porijeklom iz Kolumbije) koji pokriva nekoliko mućkih sela te svojim vođenjem misnog slavlja i drugim crkvenim aktivnostima sokoli svoju, počesto od ostatka svijeta zaboravljenu župnu pastvu. A zahvaljujući Mili dvaput na dan oglasi se i zvono na Svetoj Ani!

- Uz Božju pomoć, svaki dan o podnevu popnem se iz sela do crkve na brdu i potegnem konope, a predvečer zazvonim na zdravomariju oko sedam sati, ili oko osam ako je litnje doba pa se sat potra naprid. Ponesen i mobitel da mogu priko njega čut Radio Split, jer tako znan u sekund koja je ura - ozbiljno će zvonar Mile, odgovoran i točan ka ura.

Zvonjava izostane samo kad snijeg napada previše da bi se Mile sam probio kroz smetove, ali za lijepa vremena nikad nije preskočio svoju dužnost.

- Putem do crkve se pomolim, ponesem dalekozor, pa pogledam s brda lipotu u kojoj živim, i razmišljam sam sa sobom da je ne bih minja ni za Split, niti New York! Sićan se kako san ka momčić patija dok san se školova u Osijeku. Živija san u đačkom domu, iša san i na praksu u dvi tvornice. Nije da je bilo dosadno, ne mogu to reć. Ali isto san jedva čeka praznike da dođu moji po mene, pokojni otac i mater, jer su braća i sestre svi mlađi od mene, i da me odvedu na Zelovo. Onda je i više ljudi, seljana tamo živilo, posli se sve polako raseljavalo. Ja san osta, skoro sve ih ispratija, i nije mi žaj.

Ovde je mater stara ali još dobra sa zdravljem za skočit po drva i po kući šta triba. Imamo za jist, nešto iz zemlje, nešto šta braća donesu. Kod nas se svaki dan kuvaju kave, uvik neko dođe. Lipo je meni i materi. Nedavno smo dobili i mašinu za suđe prat, zovemo je "nevista". Tako je materi još lakše - namiguje Mile onim jednim videćim, plavim okom, i svaku malo utišava razgovorljivu čeljad za stolom, i primiče se uhom da se bolje čujemo.

Kako je Zelovo i zaselak Jeličići, rekosmo, bez dućana a kamoli kafića, ljudi koji tamo žive i dođu nekako najradije k Mili i materi mu Anici svrate, jer u Milinoj je kući žiža društvenog života zaseoka Jeličića. Često se povede priča o rijetkoj civilizacijskoj stečevini koja je "modernizirala" vizure sela, vjetrenjačama. Vjetroelektrane su izgrađene po propisu i zakonu, ali nekako Mile njima baš i nije oduševljen.

- Tribalo bi nami ovde omogućit da imamo besplatnu struju. To bi nam dobro došlo. Ili da je bar zera jeftinija - smatra Mile Bulić, jer struja je u životu na selu zapravo najveći trošak.

Spiza se ubere, kokoši daju jaja, krava doduše nema više kod Bulićevih jer su postale preveliko opterećenje za mater, ali ima se i mesa i mlijeka. Voda se eksploatira iz čatrnje pomoću hidrofora, ili se vadi sićem kad zimi smrzne. Po starinski, kao u djevojaštvu Miline matere. E, da se tada bilo kruva najist...

Danas, srećom, nitko na selu ne gladuje, ima se uvijek i nešto domaće pancete i kobasice za narizat, rekosmo, kave za skuhat, ma i keksa! Sve po protokolu. A Mile voli i zapušit koju uz kavu, i popričat sa starim susjedima.

- Kad je koje starije čeljade samo u selu, dođe k nami ili ja odem obić svaki dan. Donesem vode ako triba sićen zagrabit, odem po drva i naložim, popričam i procijenim triba li zvat rodbinu iz grada ili Hitnu pomoć ako se stanje sa zdravljem pogorša. To ja vidin i sam. Stariji svit se ne voli puno žalit, nisu navikli kukat u životu, pa im je sve neugodno gnjavit i zivkat na telefon. Zato ja obađen, popričan i procijenim, pa umisto njih nazovem - Mile će.

A ako postoji onaj neki "prošli život", Mile Bulić sigurno je u njemu bio i njegovatelj, i radijski voditelj. Revno se javljao na Radio Dalmaciju godinama, i volio je uputiti izvještaj o stanju u svom dijelu Zagore.

Najdraže mu je bilo popričat sa Šokom (voditelj Dean Šokota zvani Šok - nap.a.), i na glazbenim željama naručit neku pjesmu od Thompsona. Onda ga je malo naljutilo kad su na Radio Dalmaciji umjesto kontakta uživo uveli za naručivanje pjesama govorni automat, da bi poslije ukinuli i to.

- To nije u redu - ozbiljno govori Mile, nesuđeni radijski voditelj, ali zato gorljivi slušatelj "svih dobrih emisija" koje lebde eterom.

- Volim se javit na radio, ako triba reć prognozu, ili nešto lipo poručit, ako se ima prostora i popričat, zašto ne. Prvi put sam se javija na radio o Božiću odmah iza Oluje 1995. godine, u emisiju "Vjera i život" don Mirka Mihalja, tadašnjeg urednika, i poslao božićnu čestitku svim ljudima, a pogotovo hrvatskim braniteljima. Nekako mi se činilo da bih to triba učinit jer su zaslužili da in se svi poklonimo i zahvalimo. Tada prije dvadeset i nešto godina sam probija led za javljanje u eter, jer nisan moga od sriće zbog oslobođenja Hrvatske izdržat, bilo je jače od mene. I, znaš šta, lipo je ispalo. Moga bi svaki dan govorit i za radio izvještavat. Silo mi je to nekako iz prve – prisjetio se zvonar i radijski izvjestitelj Mile, dobri duh Zelova kod Muća.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. studeni 2024 23:57