StoryEditorOCM
DalmacijaTKO ZNA, ZNA

Životni i poslovni put obitelj Pivac: od skromne mesnice do tvrtke s prihodom od dvije milijarde kuna

Piše PSD.
8. studenog 2015. - 16:41

Vrgorac, gradić iz kojega je jednom davno pobegao jedan pjesnik, ljupko kraško mjesto šire je poznato po Tinu Ujeviću. Odnedavno i po proizvodima Mesne industrije obitelji Pivac. Pivčevi su zapravo iz Zavojana, sela pod kosom, na prisoju jednog brda desetak kilometara od grada. Tamo se, davnih dana, i začela njihova nesvakidašnja priča o uspjehu.

Pokretač svega bio je poduzetni Ante Pivac koji bi kupio kravu na sajmu u Imotskom i doveo je u Zavojane. Potom bi je zaklao, objesio na stablo murve i na komade prodavao susjedima. Kako nije bilo hladnjaka, meso se nije moglo čuvati, sve je trebalo isti dan prodati.

Zgodan je to početak za priču o velikom uspjehu, ali u obitelji Pivac to se ipak ne smatra početkom biznisa jer je pradjed Ante bio amater. Firmu Pivci službeno računaju od 1952., kada se Antin sin Miljenko Pivac doselio u Vrgorac i registrirao mesarski obrt. On je nabavljao stoku i sjekao meso, supruga Mila prodavala ga je u mesnici.
derali stoku

Njihova tri sina su već sa sedam, osam godina sjedala u kamion i obilazila stočne sajmove u Bosni, s desetak godina derali su stoku. Svatko je u obitelji, od najmlađeg do najstarijeg, morao obaviti svoj dio posla. Sinovi Tonči, Ivica i Neven su stasavali, školovali se, ali su ostali odani očevoj mesnici. Kako su se ženili, u poslu su sudjelovale i njihove supruge.



Posao je rastao, obrt se širio. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Pivčevi su počeli otvarati mesnice u Makarskoj, Pločama, Metkoviću, Ljubuškom, Međugorju... Kraj socijalizma dočekali su kao imućni ljudi, a novo ih je vrijeme moglo samo učiniti bogatijima.

Tvrtku su registrirali 1990., prema Markovićevu zakonu. Počeli su otvarati sušare, mesnice, klaonice. Posvetili su se i obradi suhomesnatih proizvoda, pršuta, pancete i kraškog vrata. Posao se u devedesetima solidno razvijao, ali ni približno kako je mogao, prvo zbog rata, a onda zbog neurednih financijskih prilika u susjednoj BiH. Hrvatski su mesari plaćali poreze, kojih s druge strane granice nije bilo, pa je narod masovno odlazio u Posušje i Ljubuški kupovati i do četrdeset posto jeftinije meso.

Uz meku granicu, u specifičnim pravilima igre, braća Pivac su ipak uspjela stvoriti poslovni imperij. Oni ne mogu svoj uspjeh, poput Jamba, zahvaliti HVO-u, ali mogu politici. Kako? Kad je HDZ 2000. godine izgubio izbore, ukinut je svojevrsni monopol koji je pogodovao nelojalnim konkurentima iz Hercegovine te je u novim uvjetima, kad su se šanse izjednačile, počela sjati poslovna zvijezda braće Pivac.

“U našem razvoju ključno je bilo izjednačavanje uvjeta na tržištu” - tumačio je Ivica Pivac. U sedam godina narasli su deset puta. Na kraju 2000. obrnuli su sto milijuna, a 2007. napravili su već čitavu milijardu kuna prometa. Usisali su kliški Dalmesso, Karlovačku mesnu industriju, a nedavno i čakovečku Vajdu.

Imaju dvije velike farme bikova u Pitomači i Karlovcu. Jaki su proizvođači mesa, ali i drugi najveći uvoznici hrane u Hrvatskoj. Zna se iza koga. U njihovu biznisu konkurencija je iznimno jaka, kako domaća, tako i iz uvoza. Pa ipak, “Braća Pivac” na mesu već odavno zarađuju stotine milijuna kuna. Samo lani čista dobit im je iznosila 77 milijuna kuna, ne računajući PPK Karlovac koji je imao profit od 16 milijuna kuna.

Miljenko Pivac se zbog godina povukao. Trojica braće danas imaju po idealnu trećinu suvlasništva u tvrtki i donose sve odluke u suglasju.



“Među nama je apsolutno povjerenje. Čak i ako se naše žene zavade pa ne razgovaraju, a znalo je i toga biti, nas se to ne tiče i to nema nikakvog utjecaja na posao”, objasnili su. Svoje zajedništvo demonstrirali su svojedobno velikom metalnom blagajnom u uredu. S tri ključa. “Nas tri imamo ključ i ako kome treba, dođe i uzme, ne objašnjavajući drugoj dvojici zašto mu je potrebno. Među nama je apsolutno povjerenje.”

Patrijarhalnost i poštovanje obitelji iznad svega princip je koji besprijekorno djeluje i u doba korporacijskog kapitalizma.

U tvrtki, na važnim mjestima, već radi treća generacija, unuci Miljenka Pivca. Tonči Pivac je otac troje djece. Sin Miljenko direktor je uvoza i izvoza u obiteljskoj tvrtki, dok mu kćeri Milena i Ivana upravljaju poslovanjem u Splitu, Karlovcu i Zagrebu. Brat njegova oca, Neven Pivac, otac je dviju blizanki, Nene i Ruže. Treći od braće Ivica Pivac, predsjednik Uprave tvrtke, za kojega kažu da ima samo jednu strast – svakodnevno planinarenje i hodanje po stazama i vrletima Biokova, ima kći Nevenu, koja radi u PPK Karlovac, gdje su većinski dioničari od 2003. godine.
Teško je sve držati pod kontrolom jer se tvrtka strateški raširila po Hrvatskoj i razvila veliku maloprodajnu mrežu od preko 200 mesnica. Nisu, naravno, ulagali samo u mesni biznis. Odavno su čvrsto donijeli stratešku odluku da će investirati u “prerađivačku industriju i turizam jer je to jedino što ovdje vrijedi”.

Svoju prvu turističku akviziciju proveli su 1997. godine kupivši hotel “Miramare” u Makarskoj (koji je bio zatvoren još tijekom osamdesetih) te je na njegovu mjestu krenula izgradnja novog hotela. Na dozvole su strpljivo čekali 12 godina, do 2009. godine. Hotel “Biokovo” preuzeli su 2002. godine, a hotel “Makarska” su kupili nakon što je Jako Andabak odustao od ulaganje jer mu je dosadilo godinama čekati da država pokrene stvar oko privatizacije. Pivci su bili strpljivi.

Tri hotela u Makarskoj nisu zadovoljila ulagačke ambicije. Poznati dubrovački hotel “Petka” pokraj putničke luke u Gružu kupili su od obitelji Soldo, povratnika iz SAD-a, i pretvorili u profitabilan hostel. U neposrednoj blizini “Petke”, na predjelu tzv. Solske baze, već prije su kupili tzv. plavu zgradu u kojoj su otvorili hostel “Sol”. U okruženju je navodno još jedan vrijedan objekt koji je na meti ambicioznih Pivaca.



Zanimljivo je da Pivci kupuju vrlo transparentno, na burzi, javnim dražbama ili direktno od vlasnika. U njihovu vlasničkom portfelju važan je i “Kraš”, čije dionice uporno gomilaju. Vlasnici su 18,36 posto te tvrtke, a taj portfelj ima tržišnu vrijednost od 120 milijuna kuna. Nekretninski biznis, benzinske crpke u Hrvatskoj i BiH, plantaže u Makedoniji.... manje su izdašni i atraktivni zalogaji u njihovu poslovnom carstvu, čija se vrijednost procjenjuje na više od 500 milijuna eura. Ipak, nisu ohol svijet.

“Želimo pomoći razvoju rodnog kraja, a od toga imamo i poslovne koristi. Vrgorac je područje od posebne državne skrbi, što znači da je porez na dobit 15 posto i uplaćuje se u proračun lokalnih vlasti. Njihova tvrtka puni gotovo polovinu gradskog proračuna u Vrgorcu u kojemu zbog te mesne industrije gotovo nema nezaposlenih.
Uključili su se i u politiku. Sa svojom listom izišli su na lokalne izbore i ušli u Općinsko vijeće. Miljenko Pivac bio je nezavisni kandidat za gradonačelnika Vrgorca kojeg je podržala cijela oporba predvođena SDP-om. Kao još jedan od biznismena pokušao je političarima oduzeti kruh, no na lokalnim je izborima izgubio od HDZ-ova saborskog zastupnika Borislava Matkovića. Obrazovan, sa znanjem nekoliko jezika, svoju budućnost i dalje vidi u razvoju Vrgorca.

Moj izazov je lokalpatriotizam, ljubav prema mjestu u kojemu živim - kazuje Pivac – jer ako se ovako nastavi, Vrgorac će biti mjesto u kojem nema nikoga. A možemo dobro živjeti ako se valoriziraju vrijednosti poljoprivrede i turizma.
Miljenko Pivac je zanimljiva osoba. U uredu na posebnom mjestu, kad to nije bilo baš popularno, stavio je bistu Josipa Broza Tita. “Našao sam je na smetištu u Vrgorcu, posve slučajno. Odlučio sam je uzeti i zadržati kao zanimljiv suvenir”, pričao je novinarima Miljenko Pivac. Ispod biste bile su slike Dalaj-lame i knjiga izreka Mao Tse Tunga.



Kad je 2008. godine preuzeo “Zlatnu kunu” iz ruku ministra Petra Čobankovića, javno je poručio: “Treba se mijenjati i Komora i političari i mi kao vlasnici. Situacija je ozbiljna. Svi bismo trebali živjeti skromnije, uključujući i Crkvu.”
Uz Pivce se ne vežu poslovne afere, a javna je tajna da su u jako lošim odnosima s Ivicom Todorićem. Prije pet godina protiv njih je podnesena anonimna predstavka u kojoj se tvrdilo da u Pločama skladište 2000 tona mesa iz Brazila u nezadovoljavajućim uvjetima. Neokrznuti su izišli iz te, pričalo se, namještene neugode. Godinu poslije u požaru im je izgorio dio novog pogona s najmodernijom opremom za rasijecanje svježeg mesa u Vrgorcu. Iza njih su i problemi s lokalnim vlastima oko bespravnih objekata i plaćanja komunalne naknade, što je svojedobno bila bitna tema u podijeljenom Vrgorcu.

Kažu da nitko nije prorok u svome selu, ali Pivci se dobro nose s vlastitom veličinom i moći u maloj sredini. Pomažu kad god treba. Iako su najavili da će na natječaju dodijeliti 30 studentskih stipendija vrijednih 189 tisuća kuna, zbog velikoga interesa mladih Vrgorčana nedavno su dodijelili 44 stipendije vrijedne 277.200,00 kuna, što je njihov dosadašnji rekord. Navala na Pivčeve stipendije bila je očekivana s obzirom da su one trenutno jedini izvor studenskog stipendiranja u Vrgorskoj krajini. MI Pivac lani je dodijelila 38 stipendija vrijednih 239.400,00 kuna.
O braći Pivac privatno se jako malo zna. Klone se medija i ne istupaju u javnosti. Ako baš ne moraju. Drže se diskretno puštajući da o njima govore njihovi rezultati. U prvom redu činjenica da zapošljavaju dvije tisuće ljudi i rade godišnji promet od dvije milijarde kuna. Sjajna poduzetnička.

Parafrazirajući velikog Lava Tolstoja, moglo bi se zaključiti kako su sve neuspješne poduzetničke priče iste, a svaka uspješna – uspješna je na svoj način. No, u temeljima svake stoje sposobnost, rad, snalažljivost, odricanje, vizija i spremnost za rizik. To su nužni sastojci. Sami Pivci svoj uspjeh su kratko definirali kroz slogan: tko zna - zna.

DRAŽEN GUDIĆ

Dug put do vodeće mesne industrije

“Prije 62 godine Miljenko Pivac otvorio je prvi je službeni mesarski obrt i taj datum računamo kao službeni početak Mesne industrije Braća Pivac. U 62 godine svakodnevno smo učili i ulagali veliko znanje i energiju da bismo danas postali jedna od vodećih mesnih industrija u Hrvatskoj. Na tom putu uvijek smo težili najboljim standardima u proizvodnji, ali u ove 62 godine nismo zaboravili da se tradicija i vrijeme u proizvodnji pancete, pršuta i kraškog vrata ne mogu nadmudriti. Prije 64 godine Robert Schuman predstavio je prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik i današnji dan se obilježava kao Dan Europe. Čestitamo vam Dan Europe, nama je tek 62 i dalje ćemo vas pršutom, pancetom i kraškim vratom podsjećati na bogatu gastronomsku povijest Dalmacije ma gdje god bili u Europi”, tako su prošle godine na službenim web-stranicama obilježili obljetnicu osnutka kompanije.



Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. studeni 2024 11:52