StoryEditor
Zagoraobiteljske radionice

Imotski ukrasi od smokvine srčike: jedinstven uskrsni običaj s višestoljetnom tradicijom, a korijeni su mu u Italiji

Piše Braco Ćosić
4. travnja 2021. - 17:31
Ante Vujević i Antonela Rebić

Mnogo je običaja vezano uz Cvjetnicu, Veliki tjedan i Uskrs, a Imotski je po dvama specifičan. Riječ je o prikazu Živih slika Muke Isusove, u kojemu sudjeluje petstotinjak glumaca amatera, ali koji, nažalost, zbog korone Imoćani ne organiziraju već drugu godinu zaredom.

Drugi, isto tako jedinstven imotski uskrsni običaj, koji ima višestoljetnu tradiciju, jest izrada ukrasa za blagoslovljene maslinove grančice, sirnice...

Ptičice, čavli, krune...

Riječ je o simboličnim figuricama izrađenim od smokvine srčike, unutarnjeg dijela grane mlade smokve, koja se nakon izvlačenja u rukama vrsnih imotskih majstora pretvara u bijele ptičice, Trojstva, čavle, čekiće, skale, trnove krune, križeve..., dakle u sve ono što je po Bibliji bilo prisutno prilikom razapinjanja Isusa na križ.

A zašto pričice, pitate se. Pa zato što su ta mala stvorenja simbol proljeća, buđenja prirode, jednostavno simbol nečega lijepog, novog, simbol Uskrsa.

Posjetili smo jednu takvu obiteljsku radionicu u Imotskom i od Ante Vujevića, umirovljenog profesora glazbe, i njegove kćeri, profesorice Antonele Rebić, doznali kako se izrađuju ukrasi od "smokovine".

– Ovo je stvarno jedna duga i lijepa tradicija u Imotskom. Eto, ja sam naslijedila ili, bolje rečeno, naučila sve ovo od mojeg oca Ante, a on je opet kao dječačić naučio to od svoje obitelji. Njegov rođak Vlatko Tomić, vrsni umjetnik, od smokovine bi radio takve figurice ptica, pijetlova... da su sva djeca bila time očarana. A on je vidio kako se to radi u jednoj talijanskoj obitelji koja je živjela u Imotskom. Zapravo preci obitelji gospođe Rine Mirošević doselili su se davno u Imotski, nakon oslobođenja od Turaka. I zato i mislim da su slični običaji upravo bili u Italiji. Ja sam u početku izrađivala samo ptičice i Trojstva, a poslije i krune s trnjem, čekiće, čavle, posebno zahtjevne skale i sve one motive koje nam predočava Biblija a bili su prisutni za vrijeme Isusove Muke i njegova razapinjanja na križ – veli nam Antonela prebirući po malom brdu raznih bijelih ukrasa od smokovine.

Kako se izrađuju?

Pitamo Antonelu da nam pojasni proces izrade, ali i još neke tajne vezane uz ovaj lijepi običaj...

– Prvo trebate danima obilaziti ograde, stara napuštena dvorišta i s pažnjom tražiti mlade grane smokve i pokušati ih ubrati tako da vam razmak od čvora do čvora na grani bude što duži. Time prilikom vađenja srčike, one bijele smjese iz srca grane, dobivate i njezinu dužinu i lakše vam je oblikovati ove ukrase. Nekada se srčika vadila priručnom grančicom jasena ili rašeljke. Kada ogulite tanku grančicu da bude ljepljiva i skliska, njome vadite smokvinu srčiku. Sada smo se modernizirali, pa to radimo brže i sigurnije s imbus ključevima.

Uglavnom, kada izvučem tu bijelu nit "smokovine", ja ne radim odmah figurice. Ostavim to nekoliko dana i kada krenem na posao, samo malo poškropim vodom da povuče vlagu. I sada u toj izradi dolazi na red kreativnost, pa radim i križeve s krunom, posebno uberem od drače one oštre iglice i to ukomponiram u srčiku i stvorim pravu trnovu krunu. Posao je to, morate biti maksimalno koncentrirani. Moram priznati da je u Imotskom uvijek rivalstvo u svemu, pa i u izradi ovih uskrsnih ukrasa. Onda se, kada je procesija za Cvjetnicu, gleda koju je granu masline bolje ukrasila neka obitelj, kako su im ispale tičice, skale... Pa se onda o tome danima priča – govori nam Antonela.

image
Ovako je bilo i ove godine - procesija na Cvjetnicu

Najljepši dar

– Samo ove godine napravila sam gotovo 600 tih mali ukrasa od srčike. Trebalo je to raditi satima, danima... A meni i mojoj obitelji u kući za ukrašavanje oko sirnica, uskrsnih jaja... treba pedesetak takvih figurica. Ostalo podijelimo susjedima, prijateljima... To je lijep uskrsni dar. Imam tetku koja je svjetska putnica i radi u turističkoj branši. Kada pokaže Talijanima te moje i očeve uratke, oni ostanu "paf". Fotografiraju, snimaju, dive se tome i voljeli bi vidjeti kako se to radi. Očito je taj običaj u Italiji već zaboravljen. Znači, ostao je samo u Imotskom i možemo se pohvaliti njime, dio je naše kulture. Zato treba učiti i mlađe da to rade kroz održavanje prigodnih radionica. Šteta bi bila da se ovaj lijepi običaj zaboravi – na kraju će profesorica Antonela Rebić.

image
Antonela: Ove sam ih godine izradila gotovo 600
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. travanj 2021 17:32