U hotelu President u Solinu održana je konferencija Zelena energija kao jamac energetske neovisnosti u organizaciji Slobodne Dalmacije. Panelisti su bili:
Marina Jurašin, direktorica Područnog ureda za Srednju iJužnu Dalmaciju HBOR-a
Ante Čikotić, direktor tvrtke Inovapro
Mario Jakić, ravnatelj Dalmatinske energetske agencije
Ines Božićević, voditeljica Službe za energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije
dipl.ing.Ivan Vrca, savjetnik za energetska pitanja ENCRO Zagreb
Pitanje energetske samodostatnosti, neovisnosti o susjednim državama, o regiji, ključno je ne samo za zemlje koje nastoje svakim novim danom što više energije dobivati iz vlastitih izvora, nego i za poslovne subjekte i građanstvo.
O tom pitanju doslovno ovisi životni standard svih nas: naime, čim rastu cijene nafte i plina, to je ozbiljan financijski udar na cijelu ekonomiju i na sve karike u lancu, od samog vrha – proizvođača i trgovaca energentima – do krajnjeg potrošača. A kad su ti krajnji potrošači umirovljenici s mirovinama kakve su u Hrvatskoj, a koje u prosjeku jedva prelaze 500 eura, onda je jasno zašto Vlada nastoji interventnim mjerama obuzdati cijenu struje.
Istodobno, izbjegavajući socijalne probleme s najugroženijim dijelom građanstva, realan trošak spomenutih fosilnih goriva – nafte i plina – snose gospodarstvenici, koji zbog toga jedva izlaze na kraj s troškovima proizvodnje ili pružanja usluga, što onda dovodi do inflacije: vrtoglavog rasta cijena, koji ne prati adekvatno povećanje plaća i mirovina.
I ma koliko vlasti pokušavale utjecati na cijene nafte i plina vatrogasnim mjerama, “požar” negdje mora buknuti i uzeti svoj danak; i ma koliko se trudili smanjiti cjenovni udar na poduzetnike i kućanstva, nerijetko je to uzaludan posao.
Iz ovoga se da zaključiti da nema zemlje u svijetu – pogotovo u Europi, u kojoj bjesni rat između Rusije i Ukrajine, a upravo se tim pravcima EU opskrbljivao “starim” energentima – kojoj ova tema nije visoko na listi prioriteta. O njoj njoj doslovno ovisi sadašnjost i budućnost svake od država članica posebno, ali i Europske unije u cjelini, jer je Njemačka kao gospodarski div, najsnažnija članica tog saveza, prilično ovisna o energentima iz uvoza.
Brodovi na vodik
A ako stane njemački privredni stroj, a on se posljednjih godina muči, stenje zbog sankcija EU-a i SAD-a Rusiji, posljedice takve krize osjeća i osjetit će cijela Europa. Nemoguće je izbjeći recesiju bilo gdje u EU-u ako Njemačkoj ne cvjetaju ruže, pogotovo u gospodarski inferiornijim zemljama članicama poput Hrvatske, koja u tom smislu ćuti i najmanje promjene, i to zbog dva razloga: prvo, zbog kooperacije hrvatskih tvrtki s njemačkim koncernima, i drugo, zbog činjenice da dobar dio Hrvata koji rade u toj zemlji šalje svojim obiteljima doznake, koje su, nota bene, ozbiljna stavka u našem BDP-u. Zaključimo: skuplji energenti znače i skuplju proizvodnju, više cijene, manju kupovnu moć i više nezaposlenih. Krizu.
Postoji li rješenje? Čarobnog štapića nema pa sad da sutra stane rat u Ukrajini, a u Moskvi neka nova, demokratska vlast uspostavi izvrsne odnose sa susjedima i nastavi Europu opskrbljivati naftom i plinom po razumnim cijenama. Da se sve to i dogodi, a realno – neće, opet ostaje pitanje što raditi bukne li neko novo političko žarište na pravcima kojima putuju nafta i plin, a u ovako nesigurnom svijetu, koji je stalno na rubu novih konflikata, to je realno očekivati.
Pronaći vlastite izvore nafte i plina preko noći je nemoguće, no truditi se raditi sustavno i uporno na alternativnim izvorima energije – nije. Bogate i razvijene članice EU-a daleko su odmaknule na tom polju. Prošetate li Kopenhagenom, Stockholmom, Helsinkijem..., već letimičnim pogledom na javna parkirališta bit će vam jasno da je sve više električnih automobila, da više nisu iznimka, dapače, negdje su već i pravilo, pogotovo kad je u pitanju javni prijevoz. Autobusi ili brodovi na struju, vodik..., postaju naša stvarnost, a svaki korak naprijed u tom smislu Europu čini manje ovisnom o nafti i plinu, koje uvozimo najčešće iz arapskih zemalja i SAD-a.
Ispada tako da je pitanje tranzicije s fosilnih goriva na čistu energiju ne samo ekološko, nego i geostrateško, ekonomsko, pa i sigurnosno zbog spomenutog rata u Europi, jer su energenti postali Vladimiru Putinu – koji je ugrozio svjetski mir – glavna moneta za potkusurivanje sa svima koji ga nastoje obraniti od njegovih nasrtaja i solidarizirati se s vladom u Kijevu.
Obnovljivi izvori energije: sunce i vjetar, korištenje struje i vodika kao pogonskoga goriva ne samo u prometu, nego i u proizvodnji, zalog su za bolju, sigurniju i zdraviju budućnost. I nisu to samo fraze. U svakom će slučaju smanjiti zagađenje, koje, svjedoci smo, ozbiljno narušava prirodnu ravnotežu i izaziva vremenske nepogode s katastrofalnim ljudskim žrtvama i materijalnom štetom golemih razmjera. Ta sjetite se samo biblijskih poplava koje su nedavno pogodile jug Španjolske, a koje su izravna posljedica globalnog zatopljenja, koje je dobrim dijelom skrivio čovjek.
Manji računi za struju
Što je mala Hrvatska do sada napravila u pogledu iskorištavanja zelene energije i koji su njezini stvarni kapaciteti kada govorimo o sunčanim elektranama i vjetroelektranama te novim pogonskim gorivima poput vodika? Može li Hrvatska više iskoristiti i svoje hidroenergetske potencijale?
Sama činjenica da ovdje imamo prosječno dvije tisuće sunčanih sati godišnje nuka nas da to sunce iskoristimo ne samo kad je turizam u pitanju, nego i da nas ogrije zimi, da proizvodi struju za kućanstvo čiji višak onda prodajemo elektrodistributeru, koji zato manje crpi svoje limitirane kapacitete. Isto je i s vjetrom, kojega u određenim razdobljima godine ima preko svake mjere.
Jedno “zeleno kućanstvo” ne znači pri tome ništa, ali stotine tisuća njih ili, u perspektivi, milijuni, bitno bi promijenili situaciju u opskrbi električnom energijom nabolje: manje bismo ovisili o uvozu i po svoj prilici plaćali manje račune za struju. A ovakvih primjera već ima i ima ih sve više: kućanstava, pogotovo u priobalnom dijelu Hrvatske, gdje su investitori ugradnjom vlastitih fotonaponskih elektrana na ravnim ili kosim krovovima potpuno anulirali račune za struju! Osim toga, ugrađujući fotonaponsku elektranu, koristili su subvencije koje su im na raspolaganje stavile jedinice lokalne uprave i samouprave, država ili EU.
Jesu li i vlasnici i uprave vodećih hrvatskih tvrtki, pogotovo onih proizvodnih, shvatili da im korištenje čiste energije smanjuje troškove, doprinosi čistoći okoliša i podiže rejting, omogućuje lakši pristup EU sredstvima, koja su, iz godine u godinu, sve izdašnija? Znaju li da tako jačaju i konkurentnost na globalnom tržištu? Po svoj prilici, znaju. Ima i onih koji od otpada stvaraju novu vrijednost, pa tako bitno smanjuju troškove proizvodnje, što im daje prostora za povećanje produktivnosti.
Zelenu tranziciju sve više prati i država gradnjom potrebne infrastrukture. No je li u tome dovoljno brza, je li dokumentacija koju traži od investitora u ekološki prihvatljivu energiju prezahtjevna i koliko sve to košta, i konačno – isplati li se nakon realizacije, pitanja su na koja ćemo dati odgovore na konferenciji “Energetska samodostatnost i čista energija” u organizaciji “Slobodne Dalmacije”.
O tome i mnogim drugim pitanjima vezanim uz energente koji život znače, raspravljat će najveći stručnjaci iz područja zelene energije, koju, nema više dvojbi, prihvaća cijeli svijet. Svjedočimo promjenama koje za svijet znače spas u zadnji čas. •
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....