Strani radnik pao s bicikla, ozlijedio se, ali je molio da ne zovemo Hitnu: ‘Ubit će me gazda, volim Dalmaciju, jako...‘

Prolazili smo ulicom u jednom dalmatinskom gradu, a nasred ceste je zapomagao mladić. Pao je s bicikla, nakratko je izgubio i svijest. Skupio se popriličan broj ljudi. 

Hoćemo li zvati pomoć, upitala je jedna gospođa na engleskom jeziku. Međutim momak, negdje s područja Azije, moguće Nepalac, na hrvatskom jeziku odgovorio je - ‘ne, ne, ne, molim vas, ne ne, ubit će me gazda‘. 

Inzistirali smo da dođe Hitna, međutim momak je govorio da će onda doći i policija, da će ga potjerati jer mu gazda, tvrdi on, nije produžio boravak i u Hrvatskoj se nalazi nelegalno. 

Dao je gospođi broj da pozove gazdu, ali se čovjek nije javljao. Skupilo se dosta svijeta, bilo im je milo momka koji leži nasred ceste i zapomaže da ne zovemo Hitnu jer će ga gazda grditi i potjerati kući. 

- Hranim svoje, nekoliko godina sam tu, nemojte zvati, nemojte zvati. Prijatelju molim te nemoj zvati Hitnu - govorio je momak, a noga mu je bila u nekako neprirodnom položaju, dok se držao i za ruku i doslovce jaukao. 

Došao mu je i prijatelj, govorio je da mu prijatelj radi dan i noć, da mu plaćaju nikakvu naknadu. 

- Volim Hrvatsku, volim Hrvate, volim Dalmaciju jako, nemojte me slati doma, ne zovite Hitnu, molim te prijatelju ne zovi... - govorio je na prilično dobrom hrvatskom, a što bi značilo da je duže vrijeme ovdje. 

Ljudi su se smilovali, donijeli mu vode i nisu zvali Hitnu. Kasnije ga je skupio neki crni automobil, brzinski su ga utrpali u njega i odveli u nepoznatom smjeru. Nadamo se liječniku. 

Ne želimo da momak ima problema s gazdom, stoga nećemo otkrivati i neke druge detalje koje smo vidjeli, kao ni lokaciju incidenta. 

- Mada strani radnici u Hrvatskoj formalno imaju slična prava kao i domaći, u stvarnosti su često diskriminirani. Njihov pravni status je vrlo nesiguran: dozvola boravka im je vezana ne samo uz dozvolu za rad, već i za zapošljavanje kod nekog određenog poslodavca. Dozvole se izdaju na godinu dana, a potom ih se mora obnavljati. Ako izgube posao, imaju 14 dana vremena da nađu novi ili gube dozvolu boravka. To širom otvara vrata mogućnostima diskriminacije.

„Ljudi se ne žele žaliti oko radničkih prava, recimo kada im kasne plaće, kada im se ne plaćaju prekovremeni sati ili ih se na poslu diskriminira, jer se boje da će izgubiti posao, a onda i boravak“, kaže Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije za DW uz napomenu da su ljudi uplašeni zbog ranjivosti statusa.

Sve o privremenom boravku te prestanku njegova važenja možete pročitati OVDJE.