Krajem listopada 1991. okupiran je Cavtat čime su se pod okupacijom našle čitave Konavle. No iza ovog događaja ima jedna pozitivna i nevjerojatna priča - priča o „Konavoskim gerlicima“. Do tog 15. listopada, kada je pao Cavtat, hrvatski branitelji su uzalud pokušavali zaustaviti napredovanje srpsko – crnogorskih postrojbi kroz Konavle.
Nakon toga glavnina branitelja se povukla ka Dubrovniku. No, ne svi. Na okupiranom teritoriju su s oružjem ostala 32 branitelja – policajci, gardisti, pripadnici Odreda narodne zaštite i članovi mjesnih kriznih štabova.
Prva skupina od 12 branitelja povukla se u vrleti konavoske planine Sniježnice. Tu su boravili u šatoru te po špiljama, škripovima, zbog čega ih se nazivalo i škriparima. Ponekad su se skrivali u grupama, a ponekad pojedinačno, često mijenjajući boravišta. Ostankom na okupiranom teritoriju našli su se u iznimno nepovoljnoj poziciji: na vrlo uskom prostoru omeđenom s jedne strane morem, a s druge istočnom Hercegovinom. U prvih dvadeset dana ova skupina je bila dezorijentirana i na rubu gladi. Na svu sreću uspjeli su uspostaviti vezu s preostalim stanovnicima sela Konavoskih brda te su od njih dobivali hranu i informacije.
Druga skupina naoružanih branitelja ostala je blokirana u planinskom selu Kuna. Bili su to uglavnom mještani tog malenog konavoskog sela. I oni su se pred JNA, koja je u selo ušla 5. listopada, povukli na Sniježnicu odlučivši se za gerilski otpor. Nakon što su okupirana sela gornjih Konavala, na Sniježnicu je izbjeglo još nekoliko vojnika. Zajedno su oformili „Kunsku skupinu“ koju je činilo 15 branitelja. Oni su u prehrani i obavijestima ovisili o malobrojnim preostalim mještanima sela Kuna, Dubravka i Dunave. S dolaskom zime gerilci su često boravili i u Kuni jer tu JNA nije bila stacionirana, već su samo povremeno navraćale patrole. Kako se do sela može doći samo 6 km dugom, strmom cestom iz dolinskog sela Pridvorje, dok dalje u planinu vode samo kozje staze, te je ovo izolirano selo pružalo veliku sigurnost gerilcima.
Treću skupinu činilo je pet mještana sela Mihanići koji su tvorili “Mihanićku skupinu“. Kao i druge skupine i ova se pred JNA s oružjem povukla na Sniježnicu. Utočište je najprije pronašla u pećinama, da bi potom noću boravila u Mihanićima, a danju u brdima. U prvo vrijeme su se prehranjivali s onim što bi našli po selu. Krajem listopada počele su posjete, a u studenom trajni povratak dijela prognanika u ta sela, što je olakšalo položaj gerilaca, jer im je među više ljudi bilo olakšano kretanje, a uz to su im seljani pomagali u nabavi hrane.
Veze između tri skupina su uspostavljene u studenom 1991., kada je dogovorena međusobna suradnja i ispomoć, te održavanje sastanaka na kojima bi se razmjenjivali prikupljeni podaci o zbivanjima u Konavlima. Naime gerilci su bili izuzetno mobilni, te su se osim po Sniježnici, selima Konavoskih brda i gornjih Konavala, kretali i po donjim Konavlima gdje je uzduž Jadranske magistrale bila najveća koncentracija JNA.
Svoju ulogu "Konavoski gerilci" odigrali su i u oslobađanju Konavala kada su hrvatske snage u listopadu 1992. godine napokon s tog područja potjerale okupatora, piše Domovinski rat.
Izvor:
Raguž, Jakša. "Konavle ‘91. -‘92. Gerilci - jedinstven slučaj otpora na okupiranom teritoriju". Vojna povijest (2011), br. 2