U turbulentnom vremenu u kojem živimo, osjeća se potreba za govorom o afirmativnim sadržajima, koji oplemenjuju svakidašnjicu pojedinca i društva u cjelini. U skladu s tim nastojanjem razgovarali smo sa svećenikom don Antom Žderićem o ikonama i njihovom slikanju, što je jedna od aktivnosti kojima se bavi ovaj svećenik, o čijem smo svestranom djelovanju i hobijima, poput ljubavi prema stripu, vježbanju u teretani ili pisanju pjesama i slikanju, već prije pisali. Don Antu smo zatekli u njegovu rodnom Rogotinu.
Don Ante, odakle zanimanje za ikone i njihovo slikanje, osobito u ovom našem podneblju?
– Budući da sam od malena bio i ostao kreativan, osobito na polju likovne umjetnosti, nije neobično da se s vremenom u meni razvilo zanimanje za ikone. To mi je uvijek bilo nešto mistično, nešto što me privlačilo i zanimalo. Svećenička služba tome je sigurno uvelike pridonijela, pogotovo što je Sveta Stolica odobrila služenje sakramenta po bizantskom obredu, kako to prakticiraju pravoslavni i grkokatolici.
Ambijent našeg podneblja, gdje se susreću i prožimaju kulture kršćanskog Istoka i Zapada prebogato je vrelo likovnog i svakog drugog umjetničkog izričaja, vezanog uz vjeru. I ne samo nju. U tom smislu, mislim da su ikone nešto što povezuje sve naše različitosti.
Što je zapravo ikona? Susrećemo ih, ali uvijek nam, nekako, ostaju pomalo zagonetne?!
– Sama riječ potječe iz grčkog jezika u značenju “sličan, nalik…” U novije vrijeme se ovaj izraz uvelike proširio i dobio novi sadržaj, zahvaljujući razvoju računala i interneta. U kršćanskom, teološkom smislu, ikona je slika i jedna vrsta zemaljskog, likovnog odraza nebeskih stvarnosti u koje vjerujemo.
Crkva nas uči da je Bog utjelovljenjem u Isusu Kristu nama postao vidljiv i opisiv kao čovjek, stoga ga smijemo prikazivati, time ne umanjujući njegovu nebesku slavu. Ta “zagonetnost” ikona nije slučajna. Naime, ikona ne želi biti vjerni, faktografski prikaz neke osobe ili događaja.
Ona je uvijek teološka interpretacija, što pokušava pokazati bojama, odnosima veličina, pokretima ili izrazima lica prikazanih likova. Ikona, zapravo, nije slika za ukrašavanje i gledanje, nego prikaz za štovanje. Ona s nama želi komunicirati, potičući nas na molitvu.
Ona je svojevrsni “prozor” u nebo. Zato ikona nije tek slika koja treba zadovoljiti naše estetske potrebe. Ona je još i više, poziv na dublje doživljavanje otajstava vjere koja prikazuje. To je već jedna mistična dimenzija ikona, koju svi, više-manje, prepoznajemo.
Mislite li da su ikone svojstvene samo tradiciji istočnog kršćanstva?
– Ikonopis jest tradicija istočnog kršćanstva, ali ne samo njega. Naime, i Crkva na Zapadu je stasavala na istim i sličnim umjetničkim tradicijama, kao i kršćanski Istok. Koliko je samo prikaza Bogorodice kod nas katolika tipična ikona!
Međutim, dok se kršćanski Istok, uz snažni pečat monaške tradicije, zadržao na tradicionalnom ikonografskom kanonu, Zapad je od kasnog srednjovjekovlja na ovamo razvio niz likovnih stilova, uglavnom zato što slika na kršćanskom Zapadu ima katehetsku (obrazovnu) i pedagošku ulogu.
Dakle, ona nije samo slika za štovanje. Zato danas Zapad ima čitavo šarenilo umjetničkih stilova i u sakralnoj umjetnosti, koji su plod takvog shvaćanja i razvoja religijski obojenog slikarstva.
Kad je započelo vaše zanimanje za slikanje ikona?
– Već sam tijekom studija u Zadru, povezan s Odjelom za povijest umjetnosti tamošnjeg Sveučilišta, počeo tražiti literaturu o ikonama. Tada su krenuli i moji prvi pokušaji slikanja ikona. Na običnoj dasci. Inače, slikanje ikona se naziva ikonografija ili ikonopis.
S vremenom sam produbio znanje o ikonama, otkrivši da je to i duhovna disciplina. Naime, ikonopis započinje s ispovijedi i molitvom. Ikonopisac mora biti svjestan da slikajući ikonu radi na širenju Božjeg kraljevstva. On tu mora ostati neznatan.
Nije važan ikonopisac, nego Bog čiju je poruku spasenja pozvan posredovati drugima bojom. Zato je ikonopis svojevrsna “molitva bojom” ili “propovijed bojom”
U ikoni vjernik mora susresti Boga, ne ikonopisca. Promatrajući ikonu, vjernik mora steći poriv da moli. To je znak da je ikona uspješan rad, da ona ostvaruje svoje poslanje posredovati čovjeku nebeske stvarnosti, koje prikazuje.
S vremenom je moje zanimanje za ikonopis raslo, u čemu su mi uvelike pomogli drugi ikonopisci, posebno o. Mihajlo Hardy i pok. Josip Ružić, koji su već imali bogato iskustvo ikonopisa.
Postoji li šire zanimanje za ikonopis na našem prostoru?
– Zanimanje za ikone i ikonopis sve je veće. Ono nije ograničeno samo na ove prostore u kojima se susreću i prožimaju različite kulture i tradicije. Zanimanje za ikone na Zapadu je sve veće. O tome svjedoče medijska izvješća i zanimanje vjernika. Mediji u tome imaju važnu obrazovnu i pedagošku ulogu. Tu je važan i župni i školski vjeronauk, koji djecu i mlade odgajaju za vrednote vlastitih tradicija i poštivanja drugih. U Splitu je osnovana udruga ikonopisaca “Josip Ružić”, koja redovito održava tečajeve ikonopisa, za koje vlada veliko zanimanje. I sam sam vodio jedan od tečajeva.
Možemo zaključiti da vjernici, i ne samo oni, imaju potrebu oplemenjivati životni prostor likovnim sadržajima, koji ih potiču na smirenje i molitvu, na stvarnosti koje su različite od svakodnevnog ubrzanog životnog ritma kojem su izloženi. Dosta vjernika komentira i novoizgrađene crkve, koje su ili nedovršene ili su građene u duhu likovnog minimalizma. Vjernici bježe od praznih ploha i sterilnih prostora, pa bili oni i crkve.
Tu se osjeća potreba za likovnim izričajima koji bi upotpunili sakralne prostore. Mislim da bi ikonopis mogao u rješavanju toga problema biti dobar odgovor. I ne samo to, ikona jest i mogla bi još više biti sredstvo dubljeg povezivanja čovjeka i Boga. Duga povijest ikonopisa, štovanje ikona i duhovnost vezana za ikone o tome najbolje svjedoče.
Jednako tako, ikone su prepoznate kao umjetnička i duhovna stvarnost diljem svijeta. Kršćanski Zapad ih u novije vrijeme ponovno otkriva. Čast mi je da su moje ikone našle put do mnogih vjernika iz svih slojeva društva i Crkve, od nadbiskupa Toronta u Kanadi do hrvatskih iseljenika na Novom Zelandu. •
