Prije nekoliko dana IKA je objavila vijest kako je vatikanski Dikasterij za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života uručio 14. prosinca dekret o raspuštanju Zajednice Loyola sestrama Zajednice u Ljubljani, izvještava Radio Ognjišće.
Još je ljubljanski nadbiskup mons. Stanislav Zore obavio vizitaciju Zajednice Loyola u veljači 2020. godine. S obzirom da je Zajednica Loyola imala svoju generalnu kuću u Rimu, Dikasterij je slučaj predao Rimskoj biskupiji. Imenovan je povjerenik koji je nakon nekoliko razgovora sa svim sestrama napisao završno izvješće koje je u rujnu 2022. putem Apostolske nuncijature poslano Dikasteriju.
Dana 20. listopada 2023. izdan je dekret o raspuštanju Zajednice Loyola zbog ozbiljnih problema u vršenju vlasti i načinu zajedničkog života.
Emisija ‘Susret u dijalogu’
Prosječnom čitatelju ova vijest ne znači ništa, međutim, kad se s njom poveže raskalašeni razbludnik, slovenski svećenik i umjetnik Marko Ivan Rupnik, onda je to nešto posve drugo. Navedeni je bio duhovnik i jedan od osnivača Zajednice Loyola prije 25 godina, dok je još bio u Sloveniji. Dvadesetak bivših pripadnica Zajednice optužilo ga je za seksualno zlostavljanje, a bio je podvrgnut ekskomunikaciji ipso facto jer je ispovijedao sudionice u grijehu.
Ovih dana o Rupniku je govorio i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u emisiji “Susret u dijalogu” Hrvatskoga radija, urednice Blaženke Jančić, koja je nadbiskupu postavila i sljedeće pitanje:
– Kakav je vaš stav što se tiče aktualnih angažmana u Hrvatskoj slovenskog svećenika, umjetnika Marka Rupnika, koji je u kanonskom postupku zbog optužbi za zlostavljanje? Ovih mjeseci smo se bavili tom temom. Zapravo, on ima dosta angažmana na sakralnim objektima u Hrvatskoj...
Nadbiskup Dražen Kutleša rekao je dvije-tri rečenice na ovu temu u programu Hrvatskog radija:
– Ja bih ovako kratko rekao: ja ne bih tako činio. Čujte, ne bih ulazio u to što se tiče stvari angažmana, zašto je angažiran i sve ovo drugo, ne bih htio ni opravdavati, ali neke stvari mislim da bi trebalo gledati razborito, jer jedna je stvar što je netko umjetnik, a ovdje je pitanje kad je netko svećenik. Ljudi to drugačije percipiraju. I zato mislim da trebamo biti vrlo oprezni u nekim stvarima, ne činiti neke stvari koje mogu u ovom trenutku učiniti veliku štetu.
Zagrebački nadbiskup jedan je od rijetkih pastira Crkve u Hrvata koji se decidirano postavio kad je u pitanju daljnji angažman osumnjičenog zlostavljača Marka Rupnika na sakralnim objektima. Ali, i te kako je bitan njegov stav, jer on je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i član Dikasterija za biskupe u Vatikanu.
Vratimo se nekoliko mjeseci unatrag. U vrijeme dok je još bio isusovac, Rupnik je bio pod sankcijama svoga dojučerašnjeg reda, a među inim, poglavari su mu naložili da se, dok traju postupci protiv njega, suzdrži od slikanja po sakralnim objektima te da ne putuje izvan Rima i pokrajine Lazio. Međutim, on se početkom lipnja zaputio kako bi završio projekt franjevačke crkve u Mostaru te kod biskupa Ranka Vidovića u Hvar, gdje je dogovorio uređenje privatne biskupske kapele. Na potonje su reagirali hvarski svećenici na čelu s generalnim vikarom Stankom Jerčićem, a isusovci su promptno iz svojih redova udaljili patera Rupnika.
Stravične paklene scene
Dok smo još bili u međusobnoj komunikaciji, sjećam se kako je i nadbiskup Kutleša bio u društvu u kojem je glavnu riječ vodio tadašnji ordinarij, nadbiskup Marin Barišić, nakon biskupskog ređenja nuncija Ante Jozića u bazilici Svete obitelji u Solinu, 16. rujna 2020. godine. Barišić se kao bibličar trudio protumačiti nam što su Rupnik i umjetnici iz Centra Alleti naslikali po okolnim zidovima nove crkve, na što sam mu rekao da mi to još možemo razumjeti, samo da ne znam kako će to shvatiti bakice s krunicama u ruci. Osobito one stravične paklene scene pored ambona, tik uz stazu kojom se preminule nadbiskupe nosi u kriptu. Moj je dojam da se mons. Kutleša slagao s time što sam govorio.
Svojedobno je, prije tri mjeseca, nešto na ovu temu govorio donedavni apostolski upravitelj u Splitu, nadbiskup u miru Želimir Puljić, koji je nedugo prije završetka svoga mandata nastupio 5. rujna 2023. u emisiji “Vidljivi tragovi”, kod voditeljice Silvane Burilović Crnov.
Negdje pri koncu razgovora novinarka postavlja nadbiskupu i “teška pitanja”, poput onog o zlostavljanju maloljetnika sa strane crkvenih službenika. I onda, potaknuta brojnim komentarima na društvenim mrežama Splitsko-makarske nadbiskupije, pita mons. Puljića i za Ivana Marka Rupnika, koji je u to vrijeme bio isključen iz isusovačkog reda.
Kaže, poznati su njegovi mozaici diljem svijeta, ali i kod nas. Neki smatraju da bi ih trebalo maknuti zbog njegova prijestupa, a drugi misle drukčije.
– Kakav je vaš stav po tom pitanju? Ovo vas, dakle, pitam jer je mnogo komentara vezano, primjerice, uz njegov mozaik u crkvi Svete obitelji u Solinu.
Nadbiskup Puljić je vrlo opširno odgovarao:
– Počnimo od mozaika. To je zaista jedno vrijedno, kulturno djelo, jedinstveno, dakle, u našoj zemlji, i gledano s umjetničke strane, dostojno jednog poštovanja, odanosti i onoga što taj mozaik i taj sklop umjetnosti stvara na one koji ulaze unutra, ne obazirući se na oltar. Ako bismo tom logikom razmišljali, a što bismo sa Sikstinskom kapelom koja je djelo svjetskih razmjera, što bismo s drugim takvim umjetnicima koji su isto tako imali svoje tamne strane života. Danas ljudi uglavnom ne gledaju na to – ovo je sada aktualno jer se o Rupniku puno pisalo zbog tih moralnih devijacija – ali, kad se gleda umjetnost, onda se sasvim drugačije to gleda i drugačijim se očima to prosuđuje i Crkva ne pušta sve u sakralne prostore.
’Zadužio je mnoge’
U posljednje vrijeme događa se doista i to da se svaka umjetnost gura, ali imaju pravila i kriteriji koji nisu za sakralne prostore. Nekad su to u skolastici jako lijepo definirali, da nešto je prikladno i dobro, umjetnički prihvatljivo, ako u sebi objedinjuje: unum, verum, bonum i pulchrum (jedno, istinito, dobro i lijepo, m.o.). Četiri bitna elementa, ako jedan fali, onda se manje vrednuje. A ovdje, čini mi se da je unum, da ima neka cjelina, da je verum, da je predstavljeno baš ono pravo, rekli bismo otajstveno stanje, Isus u sredini, apostoli okolo, anđeli itd... Verum, dakle, istinito, i pulchrum, lijepo. Ovo lijepo nikada se ne može do kraja definirati, ali većina smatra da je to nešto lijepo. I ne bih uopće to stavljao u pitanje zbog toga što je autor negdje pogriješio, ili je sumnjiv, ili je nešto drugo. Umjetničko djelo je umjetničko djelo, ono ostaje kao dobar spomenik kulture u sakralnom prostoru ove nadbiskupije.
Uz to je nadbiskup Puljić odbacio spekulacije koje su se u to vrijeme širile, kako će Marko Rupnik biti inkardiniran u Splitsko-makarsku nadbiskupiju, niti mu je tko o tome pisao niti je zagovarao, i još je dodao na ovu temu:
– Gospodin Rupnik je zaista zadužio i Hrvatsku, i Europu, i mnoge zemlje gdje je on radio sa svojom ekipom. To su divne stvari koje jesu možda malo “moderne”, možda za naš zapadni svijet malo previše istočnog svijeta, ali mi ga još i ne znamo dovoljno, nama je pravoslavlje nepoznato, oni imaju nešto što nama fali, a to je ta mistika, taj neki drugi svijet koji, evo, otkrivaš i preko tih slika. Svim tim kritičarima bih rekao: daj malo otvorite oči, nije to nešto naopako, dapače. Jest malo različito od naših poimanja i našeg shvaćanja umjetnosti, ali je bogatstvo za ono mjesto gdje su oni to učinili.
Ne ulazeći sad u ocjenu ovoga Puljićeva nastupa, kriterije o kojima je govorio i po kojima on smatra kako Rupnik zaslužuje da su njegova djela neupitna, odnosno da ga se, bez obzira što je negdje pogriješio, valjda treba i dalje angažirati, jer njegova su djela “dobar spomenik kulture u sakralnom prostoru”, uvjeren sam da bi nakon ovoga Kutlešina istupa na Hrvatskom radiju malo drukčije govorio.
Istočna mistika
Osobito su zanimljive ove nadbiskupove riječi glede Rupnikova koketiranja s istočnom mistikom: “Svim tim kritičarima bih rekao: daj malo otvorite oči, nije to nešto naopako, dapače.”
Nedavno sam dobio jednu fotografiju, i o tome sam pisao, o onome što je Rupnik napravio u franjevačkoj crkvi u Mostaru. Fotografija prikazuje više svetaca u mozaiku vinove loze, na kojoj se nazire da bi u drugom redu, među četiri-pet inih svetačkih likova, s jednim okom iza jaganjčeve aureole, izvirivao netko poput Alojzija Stepinca. Da bi to mogao biti on, ukazuje mala crvena kapica na glavi. Lik je isti Kiklop, a ne blaženik Katoličke crkve.
Jedan mi je hercegovački fratar prokomentirao ovakvo Stepinčevo ponižavanje sa strane slovenskog klerika umjetnika:
– U istočnoj ikonografiji Bog gleda s dva oka, a đavao jednim...
Eto, nama kojima je pravoslavlje nepoznato, kad se malo bolje upoznamo s njim, onda uvidimo u skladu s onim što je mons. Puljić govorio, da “oni imaju nešto što nama fali, a to je ta mistika, taj neki drugi svijet koji, evo, otkrivaš i preko tih slika”. Pa i to da Stepinac može biti jednook, što nas ne bi začudilo od nekog SPC umjetnika.
Ali od jednog svećenika Katoličke crkve ipak je malo previše. Ako me pamet ne vara, čak je i Slobodan Milošević govorio o dva oka u glavi, a ne samo o jednom. •