Reporteri 'Slobodne' bili su u Studencima i istražili što stoji iza priče o 'migrantima koji kradu koze': dio mještana sumnja na vukove, ali jedan neobični detalj otkriva da se rješenje misterije možda krije na drugom mjestu

Vukovi u Studencima – vijest je koja na prvi pogled nije iznenađujuća s obzirom na to da je brojnost tih zvijeri znatno veća od one kojom barataju nadležne državne službe.

Kada se tome doda i blizina s bosanskohercegovačkom granicom, nema sumnje da je stanje u tom selu lovrećke općine pomalo alarmantno. Međutim, učestali napadi vukova izazivaju intrige, kao što je to bilo u slučaju Joze Bilića kojemu je usred bijela dana u samo nekoliko minuta nestalo 30 koza.

Mještane je uznemirila činjenica da nakon navodnog pokolja nisu pronađene lešine životinja, što na cijeli slučaj baca novo svjetlo. Upravo zbog toga uputili smo se u Studence, mjesto uz koje odnedavno prolazi i utabana staza kojom se kreću ilegalni migranti.

Kiša nas je natjerala u obližnju gostionicu, centar svih zbivanja u selu. Tražimo naše sugovornike Vicu Udiljka i Ognjena Bilića Pavlinovića, koji su zadnjih nekoliko godina ostali bez stotinjak raznih domaćih životinja.

– Sad će oni. Malo će zakasnit, vidite da je vrime takvo da ne mo’š nosom provirit vanka – dočekuje nas stariji gospodin nakon što je mobitelom kontaktirao naše domaćine.

Nakon što je nestalo prvotne sumnjičavosti, počelo se ležernije razgovarati.

– Ljudi, ima li vukova u selu? – pitamo goste ne bismo li “ubili dokolicu”.

– Da, ima. Ima više od 90 posto. Svi su ti ovde vukovi, sinko moj – smiju se Studenčani i dodaju, sada bez osmijeha, da zvijeri stvarno ima.

– Možete ih srist u bilo koje doba dana. Evo, prije neki dan kod Batalića je jedan poveći sivi vuk šeta ceston. Mrtav ladan, ko da zna da mu ne priti nikakva opasnost. Aj ga ti ubij, pa plati 40 tisuća kuna kazne, brate moj, nije niko lud! Pričaju lovci da su ih snimile i nadzorne kamere u šumi. Ma sve poludilo, ne moš više ni nuždu u šumi napravit a da sutra ne završiš na onom, kako se ono kaže, je li, Jutubu – zamišljeno će ljudi okupljeni oko stola krateći dan kartanjem.

– Kakvo je stanje s migrantima? – nastavljamo...

Nakon toga muk. Nitko ni riječi. Tek jedan od mještana, ne dižući pogled s karata, kroz zube procijedi:

– Priča se da ima i njih. I to ti je to.

U tom trenu eto i naših sugovornika koji nose brdo “papirologije” vezane uz nenaplaćene štete od vukova.

– Otprije nekoliko godina vukovi su se sporadično viđali. Danas su oni naša svakodnevnica i veliki nerješiv problem. Prije nekoliko dana ostao sam bez dvije koze i janjeta, a ono od prije teško mi je i spominjati. Sigurno je riječ o stotinjak ovaca, koza, magaraca i crnih slavonskih svinja koje su završile u raljama tih zvijeri – nabraja Ognjen Bilić Pavlinović, pokazujući dokumentaciju od čak 60 nenaplaćenih šteta jer nisu pronađeni ostaci stradalih životinja.

Prema njegovim riječima, ne pomažu mu više ni električni pastir, a ni psi, jer je brojnost vukova znatno povećana.

– U Njemačkoj sam kupio električnog pastira, razvukao traku u nekoliko zona i tome usprkos vukovi su se provukli i zaklali stoku. Ostatke sam pronalazio čak dva kilometra uokolo. To se prije nije događalo. Sada vam država da 500 kuna po životinji, i to samo u slučaju ako budete te sreće da pronađete kosti ili rogove, u protivnom – ništa.

Zamislite da se radi o bređoj i mladoj životinji, to vam nitko neće i ne može platiti. I ovu crkavicu čekamo po nekoliko mjeseci, sada je to kao malo brže, ali opet, vuka zaštititi, a štetu na životinjama platiti, to mogu samo one bogate zemlje, a ne i naša, koja nema dovoljno ni za osnovno normalno funkcioniranje. Dalje ovako više ne ide – jada se Bilić Pavlinović.

Iste probleme ima i Vice Udiljak, čije stado broji tristotinjak koza. Nedavno je ostao bez njih nekoliko.

Loše je vrijeme, pa su koze u staji okružene brojnim psima. Ali i oni su se otprije koju godinu našli na vučjem jelovniku.

– U samo jednoj godini vukovi su zaklali i pojeli 64 psa. Nema kuće u Studencima koja je imala psa a da se njime nisu pogostili zvijeri sa Zavelima. S obzirom na količinu pojedenog mesa, u ovim našim pograničnim selima obitavaju najmanje dva do tri čopora koji se kreću rutom Kamešnica – Tušnica – Zavelim.

Kažu da je prije koju godinu granična policija snimila šesnaest jedinki kako idu prema jugu, odnosno prema našim zaseocima. Mi stočari i čobani u šumi smo svaki dan i vrlo nam je dobro poznat broj vukova, koji je znatno veći od broja s kojim u javnost izlazi državna vlast. Prema nekim informacijama, s druge strane granice, na dva-tri kilometra od nas ubijeno je sedam vukova, onda možete zamisliti o kolikom se broju radi. Ne zna se tko je više pritisnuo na granicu, vukovi ili migranti, kao da u nas teku med i mlijeko – zamišljeno će Udiljak.

Međutim, po mjestu se svi gubici na stočnom fondu ne pripisuju uvijek vuku. Upravo zbog nedostatka “koščatih dokaza”, među starijim stanovništvom kruži priča o pograničnim “lopovima” koji pod okriljem noći, poput suvremenih hajduka, zalaze u tuđa dvorišta i preko porozne granice stoku tjeraju u susjednu BiH.

Drugi pak za sve krive ilegalne migrante s Bliskog istoka koji se u zadnje vrijeme sve više muvaju po njihovu kraju.

– Ima ih koliko hoćeš. Eto, pitaj vlasnicu gostionice, ovdje su neki dan navratili, popili kavu i otišli. Ne diraju oni nikoga, ne kradu niti čine štetu, a ćakule da nam oni otimaju janjce i kozliće nemaju nikakve veze s istinom.

Neka žena u selu kada je vidila onu nesretnu djecu, cijelu je obitelj najela i napila. I naš je narod dosta propatio u vrijeme rata, triba ih razumjeti – dodaje Vice Udiljak, dozivajući konobaricu da s nama podijeli svoja iskustva susreta s migrantima.

– Nema se tu šta puno za reći. Došao je čovjek u dućan, vidim da nije iz našeg kraja. Ja iz dućana, a on za mnom u gostionicu. Malo na hrvatski, malo na engleski, i tako naruči on kavu i uredno plati u kunama. Kaže da je iz sjevernog dijela Iraka i da bi htio do Splita, pa me je pitao kada ima autobus. Pošto autobus kroz naše mjesto vozi tek u deset navečer, nije mu se dalo čekati i negdje je nestao. Eto, to ti je cijela priča – kaže naša sugovornica Merica Maras i dodaje:

– Migranti ti u našem mjestu nisu nikakva novost. Nekidan su dvojica na bicikli prozujala kroz selo. Mještani pričaju kako su iza zida pronašli pustu robu, valjda su se tu presvlačili, tko će ga znati. Ne čine ljudima nikakve štete, pa se ljudi sažale kada ih vide. Policajci su uvijek u ophodnji, uhvate ih ponekad, ali čini mi se da migranti vrlo dobro znaju kuda da idu, kao da imaju ucrtanu trasu.

Razloga je puno koji idu u prilog njezinoj priči, što potvrđuju i naši sugovornici, ali da su migranti janjci u vučjoj koži, nikako se ne slažu.

– Vukova se uhvatite, oni su glavni krivci, a migranti će doći i proći. Vide pustu zemlju, nitko ništa ne radi. Uplaše se da će sve njima pasti na grbaču, pa zbrišu. Samo će ove beštije ostati, udomaćile su se, pa tko se ne bi mašio mlade janjetine – poručuju za kraj naši domaćini.