Reportaža iz Biskog: Dođite, imamo mi motika viška

Bisko je jedno od onih sela za koja se otkako je autoceste čuje puno češće no prije. A dolje, ispod Dalmatine i čvorišta, s jedne i druge strane polja rastegli se Bani, Bulati, Pranjići, Vladovići, Gačići, Sučići, Tijardovići, Ćajići, Vrdoljaci, Despotušići, Jankovići, Bilandžić (jedna kuća), Vukovići, Renići, Jonjići, Anđelići, Šimundže (njih je ponajviše), Golemi, Danolići, Ćurkovići, Dadići, Terzići, Akrapi, Tabaci, Videke, Lazići, Strikići, Smaje, Ćosići, Lujići, Stančići i Tukići. Zaseoci od starih kamenih kuća i ponekom novom, raspoređeni u četiri ‘kvarta’: Donji Kraj, Gornji Kraj, Grmljani i Mirić, sve skupa, prema posljednjim dostupnim podacima iz popisa stanovništva, 470 duša.

Ni ranije ih nije bilo puno više - najveća brojka otkako se vode slični popisi zabilježena je 1931. kad je u Bisku bilo 627 stanovnika - što će reći da napokon, evo, u ovim novinarskim skitnjama nabasasmo na mjesto s one strane brda iz kojeg nije bilo masovnog iseljavanja.

Sred mjesta crkva sv. Mihovila, na pročelju natpis na nekom arhaičnom jeziku i uklesana godina 1769., ali ovdje se fešta na blagdan sv. Mateja, 21. rujna. Sveti Mihovil se, naime, slavi i u Trilju, čijoj gradskoj upravi Bisko administrativno pripada, te u, s druge strane susjednom, Dugopolju, pa je pala odukla o Mateju. Groblje oko crkve je prošireno...

Cesta kojom stigosmo iz pravca Dugopolja, a račva se dalje u smjeru Blata na Cetini i Trilja, u fazi je rekonstrukcije. Strojevi miruju, nigdje radnika, izgleda da smo naišli baš u vrijeme marende.

Novina su sadnice lješnjaka

Vladovići su - začudo, ne nalazimo ih među prezimenima iz prvog mletačkog popisa 1709. godine, te tek kasnije čujemo priču da je ovamo, ima tomu bit će 200 godina, na ženištvo došao jedan Šimun Vladović iz Kotlenica - u ‘kvartu’ Mirić, u prisoju, teren je blago strm, nije vodoplavan poput Bišćanskog polja, koje se za obilnijih kiša zna naći pod vodom.

- Sve su ovo nekad bili vinograda, a sad di koji - upućuje nas Nikola Vladović (70), umirovljenik s mirovinom stečenom u nekadašnjem ‘Jadrantransu’. Osim vrta u kojemu su već zasađeni krumpiri i kapula, te vinograda od 400 loza, (5-6 stolitara vina), Nikola ima i voćnjak s 50 stabala jabuka, šljive, kruške... I lješnjake, 32 dobro uznapredovale sadnice. Po njima je pionir u ovom kraju, jer ih prije njega nitko nije ovdje sadao.

- Ima sam 400 stabala jabuka, sve uredijo, navodnjavanje kap po kap, rodile bi dobro. Al’ ne moš prodat. Iša sam kod Mladinića još dok je bijo, zna sam ga otprije, a on da će mi dat 75 lipa za kil. Velim, za te novce rađe ću ić u Split na Rivu i podilit ih svitu... A opet ne moš ni imat svog čovika na pazaru koji će ih prodavat... I onda dođem pa posičem, ostavim ovih 50 stabala i nabavim lješnjake. Iz Osijeka sam i’ nabavijo, ima dvi vrste, crveni i bili. Dobro rode - priča nam Nikola.

Lijepo je to Bišćansko polje i, ako mogu slobodno primijetiti, obrađeno ga je gotovo polovica, visoko natprosječno u odnosu na slična mjesta koja sam zadnjih mjeseci pohodio s novinarskim notesom u ruci. Njive su uske i duge, pšenica, ječam... Neke su friško uzorane.

- Dođite, imamo mi motika viška - obraća nam se Marija Gunjača (48), rođena Strikić, dok na svježe isfrezanoj njivi zajedno s obitelji sadi ljutiku. Već su posadili 60 kila krumpira, kapulu, biže, slanutak, a sad je i ljutika došla na red.

- Otkud vam sime za ljutiku?

- Ovo je naša domaća, talijanka - upućuje nas muž joj Zvonko Gunjača (55) - Gunjače su iz Budimira - koji je s bratom Dinkom (68), došao pomoći punici Mili Strikić (76) oko proljetnih radova u polju. U priši je, mora se zaletit kupit još i cikle za posijat, šteta je ne iskoristiti lipo vrime. Sve je to za osobne potrebe.
Baka Mila jedina stalno živi ovdje, osim njive s povrćem ima i još jednu na kojoj je posija ječam, a od blaga samo dvije-tri kokoši...

Slane u polju je bilo još do pred koji dan, ovdje vlada zakon: ako je vrh Mosora bijel i na njemu ima snijega, bit će i slane, ako je snijeg okopnio, neće je biti.

Dvjetotinjak metara dalje imanje je obitelji Ćajić, svi su, tri generacije, okupljeni oko njive: tri reda lizete, tri kleopatre u brazdama duž čitave njive, sve zajedno sto kila. S njima su i dva psa.Traktorom su iskopane brazde, traktorom će ih i zatrpati.

- Sto kila ste posadili, moglo bi biti i tri tone...

- Ako u vakat bude kiša, ovo je pun pogodak, ako ne bude, sve je propalo - veli nam domaćin koji ne bi s imenom u novine.

- Je li za prodaju ili...

- Otkako su došli ovi trgovački centri, ne moš prodat ništa. Ajmo računat, sto kila simena po 7,5 - 8 kuna, to ti je već 800 kuna, sto kila kasa, 15/15/15, još toliko, pa uzorat, pa isfrezat... Eto, 2000 kuna sam ja potrošijo, a da još ništa nisam ubra. Koliko bi ti kumpiri morali koštat da se meni isplati, i ko će nać kupca za njih kad ih u trgovačkim centrima ima za 1,30 kunu.

To su vijesti iz Bišćanskog polja, polja oko kojeg je izraslo selo, a ono, kažu povijesni izvori, nije napuštano ni u turske zemane. Dapače, kad su Mleci došli u ove krajeve, odavde je polazila i kolonizacija prema drugim područjima u Cetinskoj krajini... Pet prezimena u Tijarici vuče ovdašnje korijene...

No, ako poslovi s jabukama i krumpirima ne idu najbolje, u Bisku ipak ima nešto što se isplati raditi. Stojimo pred lijepom kućom na osami s bazenom, na zidu, pored ulaznih vrata tabla za apartmane s pripadajućim zvjezdicama.

Da, dobro ste pročitali, apartmani u Bisku.

- Rasprodano je već 15 tjedana unaprid - priča nam Hrvatin Šimundža (41), vlasnik kuće od 350 kvadrata, pokazujući lijepo sređenu unutrašnjost s više soba i četiri kupaonice. - Agencija mi dovodi goste, uzme 33 posto.

Ja ih dočekam prvi dan, počastim malo pršutom i sirom, domaćim vinom i rakijom, pokažem im sve. Kad odu dođu žene, počiste, srede. Već mi 25. ovog miseca dolazi prva tura Nizozemaca, kuća se iznajmljuje na tjedne. Postoji pet razina, ovisno o dobu sezone, u špici je cijena najviša, 1170 eura za tjedan. Gosti su mi lani bili iz šest zemalja, Belgije, Norveške, Poljske, Švicarske, Estonije i Francuske. Svi odlaze zadovoljni, neki se i vraćaju...

Osim poljoprivrede i turizma, Bisko ima i HE Đale, u kojoj rade dvojica mještana, eletričara, te naplatne kućice na Dalmatini, zaposlena je jedna žena. Tvornicu eksploziva oko čije izgradnje na ovojoj lokacije prije petnaestak godina bijaše dosta buke, više nitko ne spominje... Izgrađena je tamo gdje su je svih htjeli. Ima Bisko i školu do četvrtog razreda, i trgovinu, i kafić. Pošta stiže preko Dicma.

Najstarija muška glava u Bisku je Pešo, upućuju nas, a bez njegove besjede ovaj zapis nikako ne bi mogao biti potpun.

Petra Vrgoča (87) zvanog Pešo zatječemo pred kućom, na koju ljeti pada sjena od prastare koštele, nad istočnim krajem polja. Popravlja motornu pilu.

- Dobar dan, Slobodna Dalmacija, evo mi svratili vidit šta radite, kako živite...

- Živim u celibatu, jebi ga - govori Pešo, s osmijehom od uha do uha.

Sam je, davno se oženio i brzo rastavio, radio je u nekadašnjeg ‘Autojadrana’ u Splitu, koji je poslije postao ‘Prevoz’, a on se, pak, fuzirao sa ‘Špediterom’, te postao ‘Jadrantrans’, kojeg danas, kao i koječega drugog, više nema.

- Ne tribaju vam očale za bavljenje oko pile?

- Vidim neloše, al’ noge me zajebale. Ne mogu više na balote, prije bi otiša do Vojnića zaigra, a sad su mi ostale samo karte - Pešo će, potežići dim cigarete.

Menza u ‘Jadrantransu’

- Svašta mi je u životu valilo, al’ duvana nije. Pušijo sam sarajevsku ‘zetu’, svi bi u poduzeću znali da u mene ima, pa ih eto kod mene kad kome pofali. Ja nosijo jednu kutiju, u njoj samo jedna cigareta, dođu pitat, a ja pokažem: ‘Evo zadnja’... Glavni obrok mi je bijo marenda u menzi ‘Jadrantransa’, ostalo sam stalno trča od Biska do Splita i nazada, mate’ mi je bila sama, bolesna.

Pred kućom mu parkiran plavi ‘twingo’, Pešo još vozi, dogodine bi mu trebalo produžit dozvolu, kaže, vidjet će, hoće li mu dati.

- Uzelo mi je zemlju kad se pravio autoput, dalo nešto love. Bez toga ništa ne bi ima, a vako sam sve ovo steka, i još se pomaga do nikidan...

- A šta ste sve to stekli?

- Auto, pilu i frezu!

- Freza, znači još radite o zemlji?

- Uzdržim malo važola, blitve, kapule...

Ode zatim Pešo s pričom u ona vremena kad je bio željan i kaše se najesti, i kad su čuvali ovce i stalno se tukli s dječacima iz susjednih sela... Na onom komadu zemlje na kojem je sad autoput bila je šuma, grab i hrast, poneki jasen.

- Pošto se zemlja po Bisku prodaje - pitamo.

- Ko će znati, nit je ko kupuje, nit prodaje!

Dražen Duilo
Snimio Mario Todorić / CROPIX