Poduzetnik iz Tijarice: EU mi je dao pet milijuna kuna za gorivo iz kokošjeg izmeta

Europski milijuni počeli su se slijevati u dalmatinsko poduzetništvo, ali čim su odobrene prve investicije, iz Europske komisije u zadnjem izvješću punom pohvala stigao je i jedan prigovor: “Hrvatska ne koristi dovoljno sredstava iz pretpristupnih fondova!”

– Ajde mi recite, jel to apsurdno, oni nude nešto čime bismo unaprijedili proizvodnju, a naši poduzetnici nemaju projekte, nemaju ideje, teško im je popunit nužnu dokumentaciju – komentiramo s Filipom Voloderom (74) iz Tijarice, vlasnikom peradarske tvrtke “Garo”, čiji je projekt uz još jedan, uzgoja pastrva, jedini iz cijele Dalmatinske zagore dobio sredstva, odnosno kredit IPARD-a i HBOR-a od pet milijuna kuna, od čega je 60 posto nepovratnih sredstava, a ostalo će vraćati počevši od 2013. godine uz dva posto kamata.
Proizvodnjom jaja Voloder se bavi od početka sedamdesetih, bio je prvi privatni jajar u Dalmaciji u vrijeme poduzetništvu nesklonog komunizma, i to, kaže, da bi mogao školovati djecu. Još 1991. godine osnovao je tvrtku “Garo”, koju danas vode njegova djeca Zdravko, Martin i Zdravka.

– Čujte, procijenio sam da vrlo povoljno mogu unaprijediti i proširiti proizvodnju, jer sve što nam je bilo propisano da moramo projektirati i nadograditi, i tako ćemo morati napraviti čim uđemo u EU. Samo ćemo tada sve plaćati iz svog džepa. Ono što naše poduzetnike plaši jest velika dokumentacija, to je istina. Od 12 hrvatskih institucija smo skupljali papire, prošli europske i državne kontrole, samo to je trajalo više od pola godine – govori Filip.

– Međutim, postojala je olakotna okolnost, u Varaždinu i Čakovcu postoji niz firmi koje se bave rješavanjem baš ove dokumentacije, dok u Dalmaciji nisam našao nikog. To nas je stajalo 22 tisuće kuna, ali kad se sve zbroji i oduzme, isplatilo se. A i možemo vidjeti kako se radi u poslovnom svijetu; ma za sve smo trebali donijeti uvjerenja o ispravnosti i stručnosti. I ako si ispravan, dobiješ poticaj – pokazuje nam Filip jedan od debelih registratora.

Filip pokazuje debele registratore da se vidi koliko je papira trebalo prikupiti da bi se dobio ‘europski’ novac

Pogoni u Tijarici se nadograđuju, radovi bi trebali završiti za nekoliko mjeseci, trinaest tisuća nesilica, koliko su ih dosad imali, zamijenit će novima, a bit će ih oko 15 tisuća. Pored kokošinjca, sortirnice i zgrade za odgoj pilenki, izgradit će pogon za peletiranje, sušenje kokošjeg izmeta iz kojeg se dobiva kvalitetno gnojivo.

‘Treba biti pametan’

Kad bi imao više koka, bilo bi moguće izgraditi postrojenje za proizvodnju bioplina, što nosi nevjerojatno visoku zaradu, ali “Garin” kapacitet zasad je premali za takav projekt.

– Ma čudim se da u Zagori nitko nije dobio poticaje, a ko zna je li i nudio, najviše me brine što nema inicijativa za stočarstvo, poljoprivredu, odnosno proizvodnju zdrave hrane di bismo mogli bit ponajbolji u Europi... Znate, da sam ja mlađi, izgura bi još projekata, sad mi je jasno što treba raditi. Ljudi se možda boje novih kredita, ali ja sam sve na kredite izgradio, samo treba bit pametan i pažljiv i sve što se digne oplođivati – objašnjava Filip, i ističe kako se ne boji Europske unije.

– Znam pravilo: Ko god želi i zna radit, taj će imat, a ko neće, nije ni dosad ima. Obiša san cilu Njemačku gledajući kako rade njihovi peradarnici i općenito sam shvatija da je tamo planska proizvodnja. U nas se ne zna ko pije, a ko plaća i kako ćeš onda radit išta isplativo – zaključuje pionir jajarstva Dalmatinske zagore.

‘Dok je Solin još govorija na induktorski telefon, mi smo imali 34 telefonska priključka’ Voloder je i u socijalizmu bio jedan od pokretača razvoja svoga kraja, kao predsjednik mjesne zajednice Tijarica u dugogodišnjem mandatu od kraja šezdesetih godina. - Narod je bija raspoložen, jer im je bilo drago vidit da šta dogovorimo i napravimo, kad bi pozvali 20 ljudi na radove, došlo bi 50. Izgradili smo područnu školu za 870 učenika i područnu za 50 đaka, tada je bilo 3600 stanovnika, a danas ih nema ni 500. Zaposlili smo 50 ljudi u “Cetinkin” pogon koji je sve izvozio u Englesku i Bugarsku, radnici su nam imali plaće kao na njemačkoj baušteli. Adaptirali smo Dom kulture, uredili ambulantu, imali smo likara, zubara i medicinsku sestru. Dobili smo struju 1962., pa u svaku kuću telefon, imali smo 34 priključka kad je Solin još govorija na induktorski telefon. Vodu smo dovukli priko deset sela od Rude do Tijarice. Nije bilo miseca da nismo bili na televiziji, uvik se nešto radilo, a snimili su o nama i nagrađivani dokumentarac “Halo Tijarica”, eno nedavno su ga prikazivali. A 5. listopada 1990. godine naoružali smo i potpuno opremili postrojbu Hrvatske vojske sa 130 vojnika, doveli smo Špegelja na postrojavanje, nije moga virovat - prisjeća se Voloder nekadašnjih slavnih dana svoga rodnog mjesta.