Predsjednik uprave tvrtke Jadrankamen iz Pučišća, Vedran Vilović, otvorenim se pismom obratio medijima i javnosti. Pismo prenmosimo u cijelosti:
Fizički napad na Predsjednika uprave je samo logičan slijed svih dosadašnjih prijetnji i nezakonitih postupaka sindikata koje su kontinuirano objavljivali i javno. Na žalost pri tom se, nitko od nadležnih nije se našao pozvan da javno kaže: To što radite je neprihvatljivo, protuzakonito i kažnjivo. Ili možda smatraju da nije?
O samom postupanju institucija stoga je izlišno govoriti. Također ne razumijem ni novinare koji se tijekom „cijelog procesa“ nisu sjetili da o tim postupcima pitaju nadležne za komentar. Jasno mi je da moje izjave ne prodaju medije i da mogu izgledati kao navlačenje vode na vlastiti mlin, pa je izlišno pričati o objektivnost medija, vađenju rečenica iz konteksta i slično. No ipak siguran sam da postoji prostor za svaku osobu, posebice onu odgovornu za određenu problematiku, može izboriti da se obrati javnosti i pošalje jasnu poruku koja se uvažava.
Ja se nezakonitim akcijama ni kao osoba na poziciji Predsjednika Uprave ni kao pojedinac ne mogu suprotstaviti, no smatram da sam upozorio sve koji su po mom mišljenju mogli i trebali reagirati, a nisu, pa smo eto došli u fazu „ulice“. Zbog svega navedenog na moju osobnu žalost nisam u stanju kontrolirati društvo i očuvati imovinu što jest moja dužnost i odgovornost, a od jučerašnjeg napada i svih prethodnih prijetnji izrazito mi je ugrožena osobna i obiteljska sigurnost.
U potpunosti svjestan situacije Nadzornom odboru podnio sam ostavku te očekujem hitnu sjednicu. Mjesto predsjednika Uprave ne mogu napustiti trenutno, a pošto je stečaj pred vratima treba vidjeti što će se prije desiti - promjena predsjednika Uprave ili dolazak stečajnog upravitelja.
Vjerujem da ste upoznati s činjenicom da ja na poziciju Predsjednika Uprave nisam postavljen prije godinu dana s ciljem otvaranja stečaja za koji su i u vrijeme mog postavljenja postojali valjani razlozi, već upravo zato da pomognem spriječiti stečaj i u okvirima mogućeg stvorim kvalitetniju osnovu za daljnje poslovanje.
Moja namjera dakle nikada nije bila stečaj, a poslovanje tvrtke je do 10. mjeseca unutar postojećeg okružja bilo zadovoljavajuće. Navedeno potvrđuje i činjenica da su radnici 20. studenog redovno primili plaću, a 12.prosinca krenuli u štrajk. Sindikat je tako Jadrankamen, ili da kažem „danas teškog bolesnika“ kojeg sam na dolasku zatekao, zadnjih mjeseci svojim nerazumnim i nezakonitim akcijama doslovce iscipelario i poslao na intenzivnu njegu, a preuzimanjem društva unazad 10 dana i isključio sve potrebne vitalne aparate.
Priče o terapiji vitaminima i kozmetičkim zahvatima sa kojima sada pregovorima žele popraviti stanje su irelevantne. Odlazak Jadrankamena u stečaj moj odlazak ili ostanak danas stoga možemo gledati samo kroz broj raspoloživih dana.
Pritom ne govorim o štrajku kojeg smatram legitimnim načinom borbe. Govorim isključivo o blokadi tvrtke, nelegalnim potezima, nerazumnim zahtjevima često proizašlim iz nerazumijevanja osnova poslovanja i neutemeljenim strastima vođenja poslovne politike. I unutar toga vjerujem da je lako razumjeti da je poprilično teško, ako ne i nemoguće naći zajednički jezik s nekim tko radi u društvu, otvara tvrtku s istom djelatnošću, u namjeri da preuze njeno poslovanje, dok krađu strojeva smatra prihvatljivim postupkom.
Kako nekome objasniti da odluke štrajkačkog odbora nisu svima obvezujuće i da štrajkački odbor ne može negirati odluke uprave?
Od kraja prošle godine osobno kontinuirano upozoravam sve odgovorne o nepravilnostima i scenariju koji će se odigrati, od predsjednika Vlade do PP Brač, no sustav očito ne djeluje. Svatko se pravda da ima nadležnost do određene granice, zakonske prepreke, a između njihovih granica i prepreka postoji prostor koji trpi sve ovo što se nezakonito događa.
Podsjećam da Jadrankamen sigurno ne izaziva preveliko uzrujavanje nadležnih jer je u JADRANKAMENU ugroženo više od 200 ljudi, a to je kap naspram 30 tisuća koliko je ostalo bez posla samo u siječnju, no predstavlja obrazac za sve ostale, a zakonski nije prihvatljiv. A kad tim putem krenu ostali tada problem prerasta mogućnosti rješenja. Hrvatska dakle gubitak Jadrankamena može prevladati, Pučišća teško.
Stečaj je jedino moguće rješenje u ovoj situaciji i jedini način da se pokuša umanjiti štete Jadrankamenu. U stečaj je tvrtku odveo sindikat, što mu je po postupcima i izjavama bio cilj. Razlozi se mogu samo nagađati mada su eksplicitno izjavili da žele preuzeti to jest oteti Jadrankamen sadašnjim vlasnicima. Sindikat je postao potpuno svjestan svoje bezizlazne situacije obzirom na sva nerealna i nezakonita obećanja članstvu i obzirom da, svjesni smo, nema više što izgubiti pribjegava stvaranju nereda i lažima da bi se održao i skrenuo pažnju članstva i javnosti.
Sindikat je taj koji je insistirao kod države da tolerira višegodišnje neplaćanje doprinosa što se može provjeriti u korespondenciji i susretima sa poreznom upravom. Na kraju, to neplaćanje iskoristio i kao formalni razlog za pokretanje štrajka.
Tvrtka je blokirana neprekidno više od 3 mjeseca, nema goriva, fizički je u više navrata vodstvo sindikata spriječilo isključivanje struje, nedostaje osnovnog repromaterijala, napada se maltretira i fizički prijeti ljude rade ili žele raditi, a sindikat „upravlja“ tvrtkom, dok je upravi onemogućeno funkcioniranje. Načina da ovakvo društvo funkcionira i opstane, jasno je, nema.
Mislite li da je moguće isplatiti plaće u tvrtki koja je neprekidno blokirana s 10 milijuna kuna preko 70 dana i koja nije radila 50 dana u komadu?
Kako da naša tvrtka radi kada njome upravlja čovjek poput g. Drpića, koji i nakon tih 50 dana svojevoljnog neizvršavanja radnih obaveza, ima obraza tražiti naknadu za nerad?
Isključivim krivcem za stečaj Jadrankamena osobno smatram upravo g. Drpića i njegove jatake koji su itekako dobro bili upoznati s činjenicom da tvrtka nema prihoda iz kojih bi se isplaćivali osnovni troškovi, ali su ne mareći za tvrtku odbili provesti program restrukturiranja koji je bio izglasan od svih vjerovnika i dioničara, i unutar kojeg su dioničari bili spremni odreći se najvećeg dijela vlasništva, a vjerovnici pretvoriti svoja potraživanja u kapital društva. Čekala se samo potpora države kroz program „C“ na sudjelovanje u cjelokupnoj transakciji.
Jedini oponent plana spasa Jadrankamena bio je Sindikat, tj. gospodin Drpić kojeg na iskrenu žalost nikada nije bilo briga za tvrtku, već samo za vlastitu medijsku promociju i postizanje krajnjeg cilja, a to je STEČAJ.
Gospodin Drpić i njegovi jataci su nekažnjeno fizički zlostavljali ljude iz Nadzornog odbora, Uprave i rukovodioce, a za nagradu su očito primani u svim institucijama Republike Hrvatske na najvišem nivou. Ili bi priča trebala izgledati nešto drugačije? Neka javnost prosudi sama.
Vedran Vilović
Predsjednik Uprave
Jadrankamen d.d.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....