Majke iz Krušvara: Ako nam dici otmu školu, same ćemo sazidati novu

Zatvorili su i područne škole u Ercegovcima i Sušcima, pa će tako i našu. I njima su obećavali kako je zatvaranje privremeno, no tih škola više nema. A di vam nema škole i dice, nema ni mista, ni života! – dočekale su nas majke mališana, njih dvadeset i dvoje, koji pohađaju prva četiri razreda područne škole u Krušvaru, u općini Dicmo, a pripadaju Osnovnoj školi “Ante Starčević”.

Kamen spoticanja

Uzbuđene i poprilično razočarane, no ne i rezignirane, jer su to žene od akcije, lavice koje brane svoju mladunčad, te su spremne i za prosvjed ako im djeca ne nastave s nastavom u dva razreda područne škole u toj zgradi ili nekom drugom prostoru u samom mjestu. Jer tu vam je kamen spoticanja već odavno, a sada je došlo i do kulminacije, pa se grupa roditelja, redom majki, ali s itekako bitnom podrškom i očeva, organizirala kako bi svojoj djeci omogućili obrazovanje u samom mjestu, a ne da autobusnim prijevozom idu do sedam-osam kilometara udaljenog Dicma, gdje se nalazi matična škola.

– Navozat će se dica kako budu išla od 5. do 8. razreda, pa onda u srednju školu. Neka ih barem sada puste, da kao mališi idu u ovu područnu školu, koja se nalazi u srcu sela, po sredini. Doduše, nekima je zgrada udaljena kilometar, nekima tri kilometra, no svi smo odlično organizirani i djecu prevozimo, pratimo do škole, a ako ih pošalju u Dicmo, morat će i po dva sata nakon nastave čekati školski autobus. I to prvašići, ove godine ih je devet upisano – zasuli su nas bujicom informacija majke koje ćemo redom nabrojiti.

Tu su čak dvije imenjakinje i prezimenjakinje Svjetlane Blajić, pa Josipa Župa, Irena Batarelo, Dragica Marketić, Sanja Juretić, Marija Simunić-Ćukušić, Jasna Bilandžić, Mirjana Ćurković, Željka Tadić, Jasna Župa, Žana Župa, Blaženka Župa, Ankica Župa, Ines Batarelo i Anita Batarelo.

Što se to zbiva u Krušvaru, pitomome mjestu Dalmatinske zagore, tako blizu Splita, a tako daleko što se tiče uvjeta osnovnoškolskog obrazovanja? Sada u dva razredna odjeljenja, u dvije učionice, dvije nastavnice razredne nastave: Sanja Štrk i Jelena Murat, uz profesore engleskog jezika i vjeronauka, rade s 22 učenika u zgradi izgrađenoj 1962. godine.

– Zgrada je građena u dva dijela i prije nekih osam godina popucali su zidovi, te je pokojni ravnatelj Boris Bošković pozvao stručnjake s Građevinskog fakulteta da snime situaciju. Ispitali su teren i tri kuta zgrade nisu imali tvrdi oslonac, samo jedan kut je bio na nosivom dijelu. Statika je oduvijek bila loša, i od tada nam obećavaju kako će se zgrada urediti, no ni pomaka – pred samom, spornom zgradom vraćaju nas u prošlost Jakov Batarelo i Jure Kokan, odmah u startu hvaleći i mlade roditelje koji su brojnim dobrovoljnim akcijama htjeli sami urediti zgradu i prikupiti donacije. Ujedno se i Jakov, koji je također bio učenik ove škole, a sada je tamo njegov unuk, pita:

– Što nisu zgradu sređivali ovo ljeto, kada nastave nije bilo, nego sada prijete zatvaranjem škole?

U ponedjeljak je jedna od učiteljica prijavila ravnateljici novu pukotinu duž zida učionice, pa se žurno zvalo građevinsku inspekciju, te se do kraja tjedna čeka i nalaz stručnog nadzora – je li građevina sigurna za nastavak rada u njoj ili ne!

– I u ponedjeljak nas je zvala ravnateljica na hitan sastanak u utorak u podne bez pojašnjenja o čemu je riječ. A tri godine otkad je na toj funkciji nije se odazvala ni na jedan naš upit, nije došla ni na jedan dogovor s nama, nije nas primila u matičnoj školi, iako je ona tamo bila godinama prije ravnateljske funkcije kao pedagoginja. I upoznata je sa svim događanjima ovih godina i kako se zgrada raspada. I kada smo lani tražili da mi, roditelji, uredimo učionice, opituramo ih, stavimo zavjese, skupimo kao mjesto novac za popravak zgrade u kojoj je do prije dvije godine umjesto zahodske školjke bio čučavac, pa nam dica nisu znala kako ga koristiti, ona nam je samo odgovarala sa – ne!

– Pa zimus je prokisnuo krov, niz skale je tekla voda, samo su krov privremeno pokrpali. A mi smo nudili kako ćemo krov popraviti tijekom ljeta, da nam da ključ od zgrade i imala bi škola krov do početka nastave. No opet ništa.

– Ma škola nema ni papire o vlasništvu, ima deset godina kako su nam obećali da će riješiti imovinskopravne odnose jer na zemlji gdje je izgrađena škola ima 27 vlasnika. Pa mi smo riješili u pola godine 56 osoba koje su se vodile za jednu parcelu, a oni u zadnjih osam godina navodno rješavaju tih 27. Kako ćeš i napraviti nešto kada nisi ni papire riješio? – jedna po jedna majka nas je zasula s bezbroj pitanja, a sve s glavnim upitom – zašto će se škola sada zatvoriti kada se već raspada cijelo desetljeće.

Složna obitelj

Svjesne su ove mlade majke, a neke imaju i troje, četvero djece, kako je sigurnost njihove djece upitna, no zatvaranje škole ne dolazi u obzir.

Ponosno nam kazuju kako se u njihovo mjesto vraćaju mlade obitelji, među nešto više od 500 stanovnika je tek pola staračkih kućanstava. Osim ovih 22 školaraca u područnoj školi, više od 30 djece iz Krušvara, uzrasta od petog do osmog razreda, putuje svaki dan do matične škole u Dicmo, nekih sedam-osam kilometara. A imaju oni i 24 srednjoškolca, te dosta djece u dicmanskom vrtiću kojega sada pohađa 64 mališana. Kada bi općina otvorila vrtić i u Krušvaru – bilo bi dice!

– Dogodine ćemo opet imati dvoje-troje prvašića, a u školskoj godini 2017. njih deset će u školske klupe. Obitelji s dicom doseljavaju, a oni gase školu. Pa tko je ovde lud?

– U mistu smo vam mi složna obitelj, donacijama smo rješavali zvonik i mrtvačnicu, sada su svi spremni donirati i novac za školu. Radit ćemo svi zajedno sve što treba za našu djecu.

No roditelji nisu ostali samo na obećanjima.

Kada im je u utorak rečeno kako je škola opasna za djecu, odmah su se majke uputile kod don Petra Dukića kako bi pronašli rješenje. A to je prostor župnog ureda, gdje se može urediti razred za školarce. One bi preko vikenda uz pomoć očeva sredile i WC, sanitarije su već pronašle, kao i majstore iz redova očeva i djedova, pa bi djeca dobila novi, sigurniji prostor za rad.

– Odlične su vam one naše dvi učiteljice i djeca ih vole. I zbog toga ne želimo da naši mališani putuju u Dicmo. Želimo svoju školu, i ne samo obećanja.

Spremne su majke organizirati i gradnju nova dva razreda – mjesna župa je već najavila donaciju u vidu zemlje gdje bi se gradilo, novac za malu zgradu dali bi svi mještani, brojni donatori, iseljeni Krušvarani...

No spremne su i za prosvjed.

Sandra Barčot
Snimio Vladimir DUGANDŽIĆ / CROPIX

Ravnateljica: Nema snimanja Zatražili smo od Dajane Maretić, ravnateljice Osnovne škole “Ante Starčević” Dicmo, kojoj pripada područna škola u Krušvaru, da snimimo unutrašnjost zgrade koja se raspada, odnosno najnoviju napuklinu u zidu jedne od učionice. Nažalost, ravnateljica je odbila našu molbu, zabranila nam je ulazak u školu, pa fotografiju škole imamo samo izvana.

Donacija čeka – 20 godina?! Nevjerojatno zvuči i podatak kako je donacija od nekih sedam tisuća eura već godinama na bankovnom računu i samo čeka gradnju nove zgrade područne škole Krušvar. Riječ je o mještanki, rođenoj Blajić, koja živi u inozemstvu i tijekom rata je pomagala mještane, te je pred kraj 1995. osigurala novac za novu školsku zgradu. Nažalost, još uvijek, dva desetljeća nakon toga, čeka predračun za gradnju.