Istražili smo zašto se Makarska požurila s prodajom atraktivne nekretnine: prednost kupnje ima Grad koji objekt u samom centru 'čuva' za ugostitelja?

Prodaja zgrade Vodovoda s početnom cijenom od 8,8 milijuna kuna podigla je popriličnu prašinu protekloga tjedna. Premda se radi o odluci o kojoj bi ne bilo suvišno polemizirati na sjednici Gradskog vijeća, priča o tome otvorena je tek na upit vijećnice Hloverke Novak Srzić. Prije svega zanimalo ju je zašto Grad, koji je vlasnik 50% društva, ne ide sam u otkup ove vrijedne nekretnine u samom centru grada. Naprotiv, ne samo da Grad nema namjeru zadržati nekretninu, nego se, kako se čini, ponešto i žuri staviti zgradu na bubanj. Tko će od toga imati koristi, a tko će biti na gubitku?

Prije svega, valja reći da se u zemljišnim knjigama posjed Vodovoda između ostaloga nalazi na dijelovima nekretnina označenim kao čestica zgrade 379 i 380, a radi se o nekretninama na kojima se nalazi palača Tonoli. U zemljišnoj knjizi, kako upozorava direktor Vodovoda Ivica Nuić, nije formirana posebna nekretnina na kojoj je izgrađena upravna zgrada. U Katastru je posve druga priča. Obje čestice su naime, na Katastru odvojene od palače Tonoli.

Pitate se zašto je toliko bitna činjenica je li upravna zgrada Vodovoda zbilja "ušla" u palaču Tonoli, koja je, kako nam je rekla i splitska konzervatorica Anita Gamulin, pojedinačno registrirano kulturno dobro, a koje se treba obnavljati u zatečenim gabaritima. Evo što konzervatori kažu dalje o uvjetima rekonstrukcije stare upravne zgrade:

- Zgrada Vodovoda i ostale dogradnje sjeverno od palače nalaze se u zoni zaštite B, pa je potrebno dokumentaciju donijeti na suglasnost. Vlasnik do sada nije uputio nikakav službeni upit vezano za zgradu, pa i mi iz medija saznajemo da postoje planovi za prodaju zgrade - navode. Zona B podrazumijeva samo smjernice, kao i za svaku obiteljsku kuću. No ništa više. Nikakav poseban status, niti zaštitu ova stara upravna zgrada po tomu nema.

Ipak, zemljišne knjige te dijelove i dalje drže i dalje kulturnim dobrom. A prodaju kulturnih dobara jasno propisuje Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Članak 35.kaže da vlasnik koji namjerava prodati kulturno dobro najprije nekretninu ima ponuditi gradu i općini koji imaju prednost i pred županijom i RH, a tek onda privatnim investitorima.

- S obzirom na odredbe spomenutog zakona, ne ulazeći u to da li bi se zabilježba kulturnog dobra trebala ili ne bi trebala odnositi na upravnu zgradu Vodovoda, nakon dobivanja najpovoljnije tržišne cijene putem javnog poziva, Vodovod d.o.o. će uputiti ponudu za kupnju predmetnih nekretnina po toj cijeni RH, Županiji i Gradu Makarskoj - ističe Nuić te dodaje da tek ako ne prihvate ponudu u zakonom propisanom roku, Vodovod će sklopiti kupoprodajni ugovor s onim koji je ponudio najveći iznos.

Vodovod će, dakle, ponuditi nekretninu i Gradu, ali nije lud da ide ispod tržišne cijene. Uostalom, valja podsjetiti da je pred desetak godina upravo Grad Makarska prodao građevinsku parcelu ispred upravne zgrade Vodovodu koja će sada kupcu jako dobro doći. Grad Makarska očigledno radije prodaje nekretnine, a o kupnji iste kojom bi se riješio problem deficita gradskih prostora po svoj prilici možemo samo sanjati. Evo i zašto. Iako Hloverka Novak Srzić forsira priču kako bi Grad Makarska mogao dobiti zgradu u strogom centru za niti 4,5 milijuna kuna, budući da je 50%-tni vlasnik Vodovoda d.o.o., ta priča ne drži vodu.

Direktor Nuić veli kako bi Grad svakako morao uplatiti cijeli iznos, i ne bi mogao dobiti povrat tek temeljem činjenice da drži pola vlasništva društva. Lova bi sjela na račun Vodovoda, a gdje bi se potom ulagala, o tome će se tek odlučivati.

No od Nuića doznajemo da, iako zvuči kao lijepi iznos tih 8,8 milijuna plus, novac koji je njima potreban samo za projektnu dokumentaciju, a kamoli za izgradnju same infrastrukture, nemjerljivo je veći. Ako velimo stoput veći, neće to tek puka stilska figura nego po svoj prilici poprilično realna brojka. Samo pročistači na Rivijeri teški su barem pola milijuna kuna, pa ispada da je 8,8 milijun kuna u odnosu na potrebe - sića.

Tako da prodaja zgrade, logično, itekako ide u korist svim općinama na Rivijeri; korisna je i Gradu, no infrastruktura u preko mjere betoniziranom gradu će se već napraviti, a prilika za gradski prostor još je jednom propuštena.

Jalova priča, jer Grad kupnja ne zanima, a zašto se toliko požurio ući u prodaju, možemo samo nagađati. Nije naš posao da kuloarske priče uzimamo za relevantne, ali kad su toliko glasne da ih niti sami akteri ne opovrgavaju, onda nije zgorega podsjetiti kako se već dulje vrijeme govorka kako se zgrada Vodovoda "čuva" za Mirjana Brkića, vlasnika kavane Romana.

Ni on sam nam to nije demantirao prošle godine u prosincu, kada smo ga pitali je li zbilja zainteresiran, i kada je kazao kako natječaj, koliko zna, nije bio niti raspisan. Hoće li se javiti ili neće, nije nam rekao kazavši tada kako još ne zna

Ovog puta nismo imali sreće; Brkić nam se nije javljao na telefon, a nije se oglasio niti nakon poruke. Htjeli smo ga pitati sada, kad je natječaj raspisan, je li se javio, hoće li se javiti, i ako jest, što bi on tu volio graditi. Na naš ondašnji upit Jozi Vranješu, prvom čovjeku Nadzornog odbora, je li Brkić uistinu pokazao zanimanje za zgradu, Vranješ nije bio jasan: niti je opovrgnuo niti je potvrdio, zaobišavši naše "škakljivo" pitanje.

Što se pak tiče transparentnosti samog natječaja, direktor Nuić objašnjava zašto nisu u natječaju naveli i broj čestice, odnosno kvadraturu, što se učinilo sumnjivim oporbi. Nisu okončani postupci upisa u zemljišnjoj knjizi i radi se o više nekretnina. Svaki zainteresirani kupac može dobiti geodetski snimak i uvid u sve postupke, a za to, kaže Nuić, ne treba unaprijed platiti jamčevinu.
Naravno da smo mu postavili i pitanje o tome je li netko već uplatio jamčevinu; o tome je govora bilo i na Gradskom vijeću.

Nuić odgovara kako je kazao šefici računovodstva kako s time kao direktor ne želi biti upoznat. Kako bi se zaštitio od bilo kakvih insinuacija zbog eventualnog "curenja" insajderskih informacija kojima bi se netko mogao okoristiti, naložio je, uvjerava, da mu niti ne govore dok se ne okonča postupak.

Zvali smo i Joška Roščića koji je poslovično glasan i vrlo angažiran kad se radi o problematici Vodovoda; ovog puta rekao nam je pak da se za sve obratimo direktoru Nuiću. A Nuić je naglasio kako je natječaj koncipiran tako da se u bez ikakvih posljedica može poništiti u slučaju potrebe.

- S druge strane ćemo putem njega dobiti tržišnu cijenu, što i jest naša obveza. Svaka prodaja ispod tržišne cijene, pa i Republici Hrvatskoj i Gradu, predstavljalo bi razlog za sumnju u činjenje štete Vodovodu - zaključuje novi direktor Vodovoda.

Nakon što apsolviramo činjenicu da Grad ne interesira ovaj prostor jer je za Bebekova mandata uostalom vrijednu parcelu već prodao Vodovodu, i to također po tržišnoj cijeni, i zaključimo da su sporni dijelovi natječaja poput činjenice da je parcelacija još u tijeku i da je daleko od kraja sada problem investitora koji se ima s time bakćati, nameće se jedan daleko važniji aspekt ove priče.

Naime, činjenica je da objekt, i to djelomično i uglavnom savjetodavno, štite "samo" konzervatori, a svi znamo koliko privatni investitori do njihovog "konzerviranja" drže. Prostorni plan ne propisuje nikakvu posebnu namjenu ovog atraktivnog prostora; radi se o žutoj zoni u kojoj slobodno može niknuti hotel, može autolimarska radnja, a može i stambena zgrada.

No zašto bi niknula jedna "sporovozna" investicija poput hotela ako ionako nije propisana T1 zona, kad već može još jedna zgrada? Intencija vijećnice Novak Srzić s nekakvom kulturnom ili turističkom namjenom pada na gluhe uši, premda je Grad upravo u prostornom planiranju mogao na vrijeme propisati što tu želi.