U ležerno jutro četvrtka, nadobudni i puni pozitivnog iščekivanja, zavirili smo u prostorije Udruge “Mi“ čije članice su sjajile više nego suncem okupana Riva. Ove zaista divne žene u zlatnom životnom dobu, svojim elanom, ljepotom i umijećem življenja mogle bi posramiti čak nekoliko desetljeća mlađe djevojke i žene. Ta aktivnost, vedrina, duh – pa ne možeš, a ne nasmijati se s njima. Upijali smo ovu životnu atmosferu i divili se stilu i karizmi ovih mahom dotjeranih i veselih starijih dama.
Marija Meštrović, simpatična 84-godišnjakinja, majka ravnatelja splitskog KBC-a, završila je višu pedagošku školu u Splitu, a na fakultet nije išla jer su ga, kako kaže, prebacili u Zadar, a tadašnja situacija nije joj dozvolila da ode iz rodnog grada.
- Ono vrime nije bilo ka danas, nisi ima ni vodu, ni struju, ni sanitarije – ma ništa. Imali smo dobre profesore u gimnaziji koji su nas počeli voditi po planinama i ostala je ta ljubav za brdom, za prirodom, za onim cvitićima i eto. Planinarim, vježbam, rekreiram se – dočarava sugovornica i naglašava kako su joj pozne godine donijele krasno novo društvo.
No ovdje nije došla sama. Da priča bude ljepša, Meštrović je u Udrugu došla s Vjerom Koceić, prijateljicom iz davnih osnovnoškolskih dana.
- Išle smo skupa u osnovnu, gimnaziju, ali ja sam, za razliku od Marije, morala prekinuti školovanje i zaposliti se. Šta ćeš takav je bia život, 35 godina sam radila u poslovnoj jedinici “Jadroagent“ – dobacuje raznježena prijateljica.
Marija je kao djevojka, kako navodi, bila bezbrižna i vesela. Od briga se i onako, samo stari prije vremena, kaže, a mi se, naravno, slažemo.
- Nisam se ničim opterećivala, dite moje. Kad se opterećuješ s nečim, a to ne napraviš, sutradan imaš dvije brige. Zato ih je najbolje odbacit. Ja sam se volila družit, zapjevat. Često smo se mi prijateljice nalazile skupa i maškarale. Imam i fotografije negdje u stanu. Mladost ludost – sjetna je gospođa Marija i nastavlja:
- Za vas mlađe savjeta imam puno. Ali zaustavit ću se na onoj staroj: dite moje, kad ideš s nekim, to ti je uprti pa do smrti – smije se.
Za ovu inspirativnu gospođu, kako tvrdi, najveća sreća njena je obitelj – djeca i unuci. No s godinama je, dodaje, stekla i brojna prijateljstva u kojima uživa maksimalno. Kakva carica!
- Sad imam i jednu prijateljicu Danicu, od mene je mlađa sedam godina i vozi auto. Sad nedavno smo bili na Malačkoj, gori su probili novi planinarski put pa smo se skupa uputile. Meni nikad nije dosadno, imam djecu, nevistu, zeta, unuke – ma kad se nađemo to je čudo – veselo zaključuje Meštrović.
Lucija Hrga, 69 –godišnjakinja, stvarno je imala djetinjstvo na kojem bi i najveći stoici pozavidjeli.
- Živjela sam blizu Instituta za oceanografiju, što je bilo stvarno prekrasno. Bili smo vezani uz more, otac i mater su radili dolje – tada se javila ljubav prema ribolovu koji mi je hobi i dan danas – kaže nam magistrica kemije i biologije koja je godinama radila u nabavi u farmaceutskoj tvrtki.
Za nju život u mirovini nije stao, već je, kako tvrdi, aktivnija nego ikada.
- Često idemo u Drvenik, Rogač, lovimo ribe, družimo se i bicikliramo. Jako je važan zdrav duh – pojašnjava Hrga bolje od kakvog motivacijskog govornika.
- Treba biti do kraja aktivan, na bilo koji način. Ovdje se družimo, učimo engleski, rastemo – ne smijemo se opustiti. Osobno smatram da je okruženje ključno. Okružujem se ljudima koji su pozitivni, svježeg duha i bez crnih misli. Izlazim svaki dan i pjevam u zboru– kaže nam istinska zaljubljenica u prirodu i život.
Osvrnula se i na temu ogovaranja..
- Mi ne ogovaramo, mi raspravljamo, o životu, o cijepljenju, o politici, za ružno pričanje o ljudima nikad nisam imala vremena ni afiniteta – iskrena je sugovornica.
Ivanka Ivančić, ima 68 godina, a živi život kao da je vrijeme samo broj u kalendaru. Radni vijek je provela u pekari “Bobis“, a priznaje kako se iskreno plašila odlaska u mirovinu.
- Bojala sam se da neću znat živit. Našla sam se s prijateljicom na kavi koja mi je rekla “Slušaj, ja ću ti reć kako ja živim, ti ne moraš tako, ali nešto ćeš valjda usvojiti“. Tako smo popile kavu, nasmijale se, a ja sam s te kave izašla s oduševljenjem i puna dojmova. Došla sam ovdje u Udrugu, najprije na gimnastiku, zatim na engleski, zatim me Luce povela u ribolov, skupa idemo i na zbor!
- Reci da imaš troje dice, muža i da dobro izgledaš – ubacuje se gospođa Luce.
Ivančić ne voli statiku, ona je, kaže, umara, a voli sve što je novo i proaktivno.
- Dok sam bila u radnom odnosu nisam imala vremena za popit kavu. Sad, već tradicionalno, nakon druženja u Udruzi, u podne i kvarat sidnem na Rivu s prijateljicama. Obožavam svoje prijateljice, obožavam žene s kojima se družim, jer zajedno dijelimo razne interese i apsolutno nikada ne odgovaramo – ponosna je gospođa Ivančić.
Neda Nardelli ima osamdeset jednu godinu i dugi niz godina je radila u Splitskoj banci kao marketinški psiholog i pedagog. Njezinu obitelj obilježio je sport vaterpolo, a njen suprug Toni, bio je nagrađivani Olimpijac.
- U Tokiju 1964. osvojio je srebrnu medalju, njega više nema, ali moja djeca su naslijedila tu strast. Sad mi unuka i unuk također igraju vaterpolo. Moja unuka od drugog sina također trenira taj sport. Još se bavim i jedriličarstvom, dugo smo godina bili u regatama i otplovili smo cijeli Jadran – sa sjajem u očima govori sugovornica.
Sad je vrijeme, kaže, za uživanje i druženje – ali i za tjelesnu aktivnost.
- Kada, ako ne sada? Družimo se, igramo karte, pričam sa svojim prijateljicama i bavim se gimnastikom već godinama. Svaki dan kad je sunce, idem pješke do vrha Marjana da se vratim u formu. Jednostavno uživam kad sam aktivna. Jedino mi je žaj što ne znam pjevat, inače bih poharala i splitski zbor – šali se sugovornica.
Ove žene su definitivna inspiracija, svojom aktivnošću, ažurnošću i avanturističkim duhom i optimizmom koji plijeni pažnju – zaista mogu služiti kao primjer svima. Zato drage djevojke, mobitele u ladice, biciklu u ruke i udahnite život.
Voliš ovakve teme? Svaki dan donosimo nove! I sve su na našem portalu https://slobodnadalmacija.hr/budi-slobodna