U povodu Majčina dana, željeli smo provjeriti kako žive majke više djece, jesu li preopterećene, imaju li potporu sustava te kako izgleda moderan život u velikim obiteljima. Srećom, naišli smo na Manuelu Iveković (36), majku petero mališana, tri zvrkasta dječaka i dvije kovrčave djevojčice, koja nam je bila voljna posvjedočiti kako je, u vremenima kada su velike obitelji više iznimka nego pravilo, ipak odlučila slijediti svoje srce i bezrezervno se dati. Mnogima se čini, kaže, kako je sve išlo glatko, no to baš i nije bio slučaj.
– Izazova nam nije nedostajalo, pretpostavljam, kao ni jednom drugom paru (gubitak bebice, dugotrajna nezaposlenost, razne bolesti...). Iskreno, nisam oduvijek željela imati veliku obitelj. Dok sam sazrijevala, smatrala sam da je to nešto jako lijepo, ali u svojoj buntovnoj fazi čak sam odbijala i svaku pomisao na brak.
Trenutak kad sam poželjela imati veliku obitelj bio je vezan uz jedan razgovor tijekom hodanja sa sadašnjim suprugom. S njim sam se mogla zamisliti da imam veliku obitelj, a on je podijelio iste snove sa mnom. U našem odnosu je od početka bila prisutna ravnopravnost i međusobno nadopunjavanje, tako da se to samo nastavilo i u braku na svim područjima.
Danas imate petero djece. Kako izgleda vaš dan, obveze?
– Mislim da su jutra u svakoj obitelji užurbana. Treba stići na vrijeme na posao, u školu i vrtić, a nismo svi baš ranoranioci, ili je netko ustao na lijevu nogu toga jutra. Uz jutra, užurbane su i večeri, jer opet, nekomu se baš ne ide sad na spavanje, netko se baš sada usredotočeno zaigrao, nekomu se ne peru zubi...
To su tipične izazovne situacije za svaku obitelj, ali mislim da su upravo one te koje nas najviše sve zajedno odgajaju i izgrađuju; vještine pregovaranja, dosljednost, poslušnost jednih drugima, timski rad i suradnja... Što se tiče ručkova i večera, općenito obroka, jako nam je važno da sjednemo zajedno, u isto vrijeme, zbog doživljaja obiteljskog zajedništva.
Mlađi gledaju primjer starijih, zajedno isprobavamo nove namirnice i razgovaramo o njima. Djeca tako usvajaju osnove nutricionizma i bonton. Da, zvuči pretenciozno, ali uistinu je tako, samo na njima prilagođen način.
Čini mi se da vam briga o petero mališana zaista ide glatko. Često i putujete?
– Naša su djeca dobri putnici. Tako im mi barem kažemo tijekom ili na završetku putovanja. To je nešto što smo postupno s njima izgradili: razgovori o tome što vidimo, kamo idemo, gdje smo sve bili, nebrojene igre, audiopriče, ali bez ekrana. Prije dvije godine smo s njih četvero putovali do Češke, probili smo sve svoje granice za koje smo mislili da ne možemo i svi smo za stupanj, ako ne i dva, ojačali.
Oslonac pronalazite u katoličkoj vjeri?
– Moglo bi se reći da mi vjera zapravo nije oslonac, ona je temelj naše obitelji i izvor snage i smisla. U trenutku kad vjera prestane biti nešto tradicionalno, naslijeđeno od roditelja, bake, društva, i postane susret i osobni odnos sa živim Kristom, tad se mijenja srce, životni prioriteti i općenito pogled na stvarnost oko nas.
Od samog početka smo suprug i ja hodali u čistoći i stvarno smo dobro upoznali jedno drugo. To nas je odricanje pripremilo za dosta burnih bračnih situacija. I u pitanju o rutini je vjera prisutna; stvarno želimo izgraditi male ljude koji će jedni druge maksimalno poštovati i surađivati s drugima bez obzira na razlike, baš kao što je to u obitelji slučaj, jer svi su ljudi jednaki u svom dostojanstvu.
Vjera je tu i tijekom obroka: s hranom se ne igramo, hranu ne bacamo, učimo se hrani ne prigovarati i u svemu zahvaljivati, jer sve je to dar. Što su djeca starija, sve više ih uključujemo u mala i velika djela solidarnosti s ljudima u potrebi. Svake večeri zajedno molimo i zahvaljujemo na svemu što imamo, molimo za našu obitelj, kumove i prijatelje.
Osim što se vježbamo u zahvalnosti, neopisivo nam je bitno da u svijetu raznoraznih ponuda, kriterija i vrijednosti, uvijek imaju temelj u Bogu kojem se mogu vratiti, a to je da su bezuvjetno ljubljena i da su na ovaj svijet s razlogom stavljena, baš kao i svatko od nas.
Koliko je zahtjevno voditi brigu o sedmeročlanoj obitelji?
– Majčinstvo je i zahtjevno i ispunjavajuće! Možda je baš zbog te zahtjevnosti toliko ispunjavajuće, ne znam. Znam samo da nijedan posao koji sam radila, ni jedna uloga koju u životu nosim kao žena, nije toliko zahtjevna kao: Wow! Pa ti si mama! Ti si tu od prvog dana tome djetetu za sve, bez stanke, predaha, godišnjeg.
A onda s druge strane, gledaš ih kako rastu i razvijaju se u male-velike osobe. Svatko je od njih svijet za sebe i našoj obitelji daje nešto posebno, ono samo njegovo. Najveći izazovi su za nas svakako bolesti. To je izvanredno stanje u kojemu se poremeti naša svakodnevica i potrebno je sve snage usmjeriti prema bolesnom djetetu. Ponekad nam nedostaje par ruku, što se posebno osjeti kad smo i suprug i ja s djecom bolesni.
Kako stižete sve?
– Jednostavno! Ne stižem sve! Pokušavam sebi maksimalno olakšati život: ne peglam i kupujem odjeću koju nije potrebno peglati, držimo se rasporeda čišćenja kako se ne bi nakupilo, ne razvozimo djecu na deset različitih aktivnosti, nego ih usmjeravamo na one u kojima pokazuju talent i zanimanje, dani su nam dobro strukturirani tako da nema praznog hoda i, ono najbitnije, suprug i ja dijelimo sve poslove i brigu oko djece.
Znači, bude i improvizacije?
– Da, improviziram, ali kad bolje razmislim, nazvala bih to snalažljivošću. Sa svakim se djetetom ponekad nađeš u nekoj novoj situaciji. Pokušavamo biti fleksibilni i iz nove situacije uvijek nešto naučiti. Mislim da je to pravi put, jer prevelika krutost i nerealna očekivanja od djece dovode do frustracije i nezadovoljstva, i nas i njih.
Koja je prednost velikih obitelji?
– Bez imalo razmišljanja mogu reći da je najveća prednost velikih obitelji usmjerenost jednih na druge. U velikim obiteljima djeca dobivaju brojne podražaje već otkad su u majčinu trbuhu. Na svijet su dočekana s još nekoliko osmijeha, osim mamina i tatina, a za maženje se ponekad čeka i u redu.
I sama sam odrasla u velikoj obitelji, s još tri sestre, tako da i iz tog iskustva mogu reći da se u velikim obiteljima ne odgajaju prinčevi i princeze, nego snalažljivi i zdravi mali ljudi s izvrsnim pregovaračkim, suradničkim i općenito socijalnim vještinama.
Ipak, važna je i podrška? Funkcionira li sustav?
– Podrška obitelji je presudna. Naši su nas roditelji poduprli na sve moguće zamislive načine, i kad god mogu, uskaču bez obzira na udaljenost koja nas dijeli. Što se tiče sustava, ne bih komentirala. Jedina potpora iz neobiteljskog kruga, a opet nekog službenog tijela, na koju smo naišli jest ona udruge Obitelji 3plus. Oni su tu za nas, i najrealnije prepoznaju i odgovaraju na naše potrebe.
No, sigurno ima i onih kojima ste nesvakidašnja pojava?
– Ono što vidim kao negativnu pojavu jesu predrasude, prije svega mladih parova. Često je na prvu loptu lako vidjeti čega se odričeš: sna, slobodnog vremena ili, prema nekima, napredovanja i novca. No to je ono površno, osim toga, svatko ima svoje naočale kroz koje gleda svijet.
Suprug i ja smo oboje visokoobrazovane osobe, a djeca su nas u napredovanju, kako osobnom, tako i profesionalnom, odvela stepenicu više. Suprug je na putu za doktorat, sa zamislite kojom temom istraživanja: djeca. Ja sam trenutačno u postupku stručnog napredovanja i s ponosom mogu reći da su mi vlastita djeca glavna inspiracija.
Čini se kako zaista imate sjajnu obitelj. U čemu je tajna vašeg uspjeha?
– Stvarno se puno bavimo svojom djecom, podučavamo ih, jako puno razgovaramo s njima i čitamo im, maksimalno smo angažirani. Moja je nit vodilja da što im više sebe i svog vremena damo u prvim i najvažnijim godinama, to će oni poslije lakše izgraditi sebe iz tog odnosa i imati manju potrebu za nama, to jest bit će sve samostalniji.
Druga perspektiva je ona, nazovimo je, vjerska. Želimo im usaditi poštovanje prema svemu stvorenome. Najviše od svega želimo da otkriju svoje talente koje im je darovao dragi Bog i da se njima služe u životu kako bi ovaj svijet postao mrvicu bolje mjesto za život. Bojim li se hoću li u tome uspjeti? Naravno!
Ja uspijevam i ne uspijevam svaki dan, ja sam dobra mama i loša mama u isti dan, i sveta i grešna... Zato je vjera u središtu mojeg života; za sve ono loše molim oprost, a za sve ono dobro zahvaljujem!
Voliš ovakve teme? Svaki dan donosimo nove! I sve su na našem portalu https://slobodnadalmacija.hr/budi-slobodna